Početkom kolovoza, Iračko povjerenstvo za komunikacije i medije izdalo je direktivu kojom se zabranjuje korištenje termina “rod” u svim javnim komunikacijama. Također je preporučio zamjenu riječi "homoseksualnost" sa "seksualna devijantnost".
Odluka je uslijedila nakon organizirane kampanje dezinformiranja u iračkim medijskim kućama u velikom vlasništvu ili pod kontrolom dominantnih političkih stranaka nakon 2003. godine. Kampanja je povezivala korištenje izraza “rod” u Iraku s “proliferacijom” homoseksualizma, “promicanjem” transrodnih identiteta, “moralnim propadanjem” i kršenjem vjerskih i nacionalnih vrijednosti.
Zabrana je već imala negativne posljedice na rad akademika na sveučilištima i osoblja u humanitarnim organizacijama. Neki profesori koji predaju rodne studije morali su prekinuti svoje kolegije, dok su djelatnici nevladinih udruga koji se bave “rodnim programiranjem” unutar sektora razvoja upozoreni da izbjegavaju korištenje tog termina u svom radu.
Štoviše, to je dovelo do prijedloga unutar parlamenta da se izmijeni i dopuni zakon protiv prostitucije kako bi se uključio dio koji kriminalizira homoseksualnost s kaznama uključujući smrt.
Reakcija protiv upotrebe izraza "rod" i namjernog iskrivljavanja njegovog značenja nije jedinstvena za Irak. Konzervativni akteri iz cijelog svijeta napali su tu riječ kao dio otpora postizanju ravnopravnosti spolova .
Ali u Iraku, “antirodna” kampanja također odražava rastuće napore glavnih stranaka da suze irački građanski prostor u pokušaju da preokrenu vlastitu opadajuću popularnost. Posljednjih su godina instrumentalizirali široke i nejasne zakone kako bi ciljali na bilo koga – od aktivista do apolitičnih utjecajnih osoba na društvenim mrežama – za koje se smatra da su prekršili “javni moral”.
Ovo se događa u trenutku kada žene zastupnice drže gotovo 30 posto zastupničkih mjesta po prvi put od američke invazije na Irak 2003. godine. Ali dok su bile na poziciji moći, te su žene uglavnom šutjele ili čak poticale neke od ovih politika.
Čak se ni zastupnice, članice saborskog Odbora za žene, djecu i obitelj, nisu oglasile, uključujući i kada je Komisija za komunikacije i medije izdala zabranu “roda”.
Možda njihova šutnja i nije iznenađujuća s obzirom na to da su oni koji su se pokušali suprotstaviti dezinformacijama koje kruže o značenju tog pojma žestoko napadnuti u medijima. Na primjer, vodeća iračka feministička aktivistica Hanaa Edwar bila je izložena uvredama i mizoginim vrijeđanjima; prozvana je "majkom homoseksualizma" u Iraku i označena stranom agenticom koja je "postavila temelje za sadnju homoseksualnosti i moralne izopačenosti" u zemlji.
Protekle dvije godine također smo vidjeli niz ubojstava žena o kojima se mnogo govorilo, što je ponovno pokrenulo javnu raspravu o hitnoj potrebi za donošenjem zakona o obiteljskom nasilju . Od 2015. godine, nacrti takvog zakona oštro su se protivili u parlamentu s obrazloženjem da bi kršio islam, bio protiv "nacionalnih vrijednosti" i bio bi "nekompatibilan s iračkom kulturom".
Frakcije povezane s trenutačnim vladajućim savezom – Shii Coordination Framework – uključujući Stranku vrline, State of Law Coalition i Fatah Alliance – bile su najglasnije u ovim raspravama.
U prošlosti su neke zastupnice pokušale progurati zakon, ali po cijenu prijetnji i zastrašivanja. Godine 2019., kada je Haifa Al-Amin, članica parlamenta iz Iračke komunističke partije (ICP), pozvala na usvajanje zakona o obiteljskom nasilju, suočila se s bijesnom gomilom pristaša Stranke vrline, koji su pozivali na njezino pogubljenje i spaljivanje sjedišta ICP-a.
U sadašnjem sazivu parlamenta samo je nekoliko žena zastupnica pokušalo pogurati izglasavanje zakona i do sada ga nije uspjelo staviti na dnevni red.
Iako se rodna pitanja tiču svih i odgovornost za promicanje i zaštitu ljudskih prava ne bi se trebala prebaciti isključivo na leđa žena, ovo ipak nameće pitanje: zašto unatoč značajnoj prisutnosti u parlamentu, žene zastupnice nisu uložile zajednički napor da pomognu zaštititi žene od obiteljskog nasilja i suprotstaviti se reakciji na “rod”?
Jedan odgovor je da su glavne političke stranke u Iraku čuvari vrata kada su u pitanju kandidati odabrani za izbore. Zato su nominirane samo one žene koje već imaju veze s lokalnim i nacionalnim elitama i koje će vjerojatno slijediti stranačku liniju.
Zbog niskog statusa koji imaju žene u društvu i krutih očekivanja o tome kako bi se žene trebale ponašati, često je opasnije za njih ići protiv planova onih koji su im pomogli da steknu moć nego za muškarce na položaju, s prijestupima na njihov će dio vjerojatno biti strože kažnjen.
Zbog dominacije establišment političkih stranaka u parlamentarnoj politici, vrlo je mali broj žena u parlamentu neovisnih ili iz oporbenih stranaka – te je stoga vjerojatnije da će se suprotstaviti regresivnoj politici.
Na izborima 2021. samo 16,4 posto od 946 žena koje su se kandidirale nije bilo stranačko opredjeljenje. Od onih koji su osvojili mjesta, pet ih je bilo neovisno, a daljnjih sedam iz reformističkih stranaka kao što su Imtidad, Nova generacija i Isharaqat Kanoon.
Nadalje, stisak nad iračkom politikom koji su glavne stranke uspjele održati, unatoč tome što su sve nepopularnije, također je pomogao potkopati sve napore da se okupe reformističke i neovisne snage.
Nakon izlaska sadističkog bloka 2022. godine i preraspodjele njegovih mjesta preostalim snagama u parlamentu, udio nezavisnih zakonodavaca i onih koji su članovi alternativnih stranaka porastao je na 26 posto. Ali nejedinstvo u ovoj skupini onemogućilo je promicanje progresivnijeg zakonodavstva.
To je također omogućilo glavnim strankama da uvedu niz socijalno konzervativnih mjera u očajničkom pokušaju da steknu veću popularnost među konzervativnim elementima u društvu i zadrže svoju moć.
Ovi napori samo su se pojačali kako se Irak približavao pokrajinskim izborima koji su se trebali održati krajem godine.
Kako bi doveli u pitanje nazadovanje ženskih prava u Iraku i ljudskih prava šire, iračkim ženama – i muškarcima – potrebno je više alternativnih putova u politiku koji ne uključuju mreže dominantnih stranaka nakon 2003. godine. A oni bi se otvorili samo ako se vladajuće stranke olabave stisak vlasti odozdo.
Urednikova napomena: prethodna verzija ovog članka netočno je spominjala Iračko povjerenstvo za komunikacije i medije kao Povjerenstvo za kulturu i medije Iraka.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.