Ekonomski samiti u Washingtonu, DC rijetko izazivaju veliko zanimanje na ulicama Khartouma ili Karachija. Proljetni sastanci MMF-a i Svjetske banke održani u glavnom gradu Sjedinjenih Država od 10. do 16. travnja nisu bili iznimka.
Slušajući niz komentara ministara i drugih dužnosnika tijekom cijelog tjedna, čovjek se nije mogao a da se ne zapita hoćemo li ikada uspjeti riješiti mnoge krize s kojima smo trenutno suočeni. Kao što to često biva, u Washingtonu se mnogo pričalo, ali je bilo malo odgovora.
Sjećate li se kako su prije samo nekoliko godina naši čelnici bili odlučni riješiti ono što se smatralo "pandemijom nejednakosti"? Kako su svi oni govorili o rješavanju neobuzdanih podjela u našim društvima koje je COVID-19 "ogolio"?
Sjećate li se kako su slavili naše bitne radnike, hvalili brigu i kolektivizam i prepoznavali važnost dobro financiranih javnih službi i mreža socijalne sigurnosti?
Samo tri kratke godine nakon početka pandemije, nada i pozivi za smislenim resetiranjem, da globalni odgovor na pandemiju postane portal u bolji svijet daleko su sjećanje.
Zapravo, danas smo u novom dobu nejednakosti. Sve veći troškovi života, nezaposlenost, nedovoljno financirane i neadekvatne javne usluge te ekstremni vremenski uvjeti s razornim posljedicama na vrhu su sve većeg popisa briga ljudi.
I ne samo da tjeskoba i frustracija dosežu vrhunac, već ljudi također postaju sve svjesniji da njihove vlade i međunarodne financijske institucije (IFI) čija pravila oblikuju ekonomiju na ulicama, ne služe njima. Oni shvaćaju da će njihova društva ostati u stalnoj krizi, a njihovi životi u nesigurnom stanju, sve dok se porazne otplate duga i dalje financiraju mjerama štednje, pri čemu najsiromašniji i najmarginaliziraniji snose najveći teret.
Kad su "stručnjaci" Svjetske banke i MMF-a prošli tjedan u Washingtonu, DC, govorili o kamatnim stopama i sporom rastu, činilo se da su njihove rasprave nevažne za dnevnu stvarnost ljudi koji se bore diljem svijeta, poput Zambijaca koji su prisiljeni čekati u redu za osnovne namirnice hrane redovito. Međutim, dva su razgovora dobro povezana. Snažne mjere štednje koje danas uništavaju zambijska kućanstva – poput sličnih politika diljem svijeta – izvezene su iz Washingtona u ideologiji, bez obzira na to je li ih „odobrena” od strane nacionalne vlade ili ne.
Ovih dana za sve naše ekonomske nevolje okrivljuje se "savršena globalna oluja" s četiri jahača nejednakosti koji galopiraju prema nama: rastuća inflacija, rekordne cijene hrane i energije, a prije svega rat u Ukrajini.
Nema sumnje da je ruska ofenziva dodatno zamračila naše izglede. Ali ono što nas je dovelo ovdje su desetljeća politika i politika koje su dosljedno služile bogatima i iznevjerile siromašne. Na kraju krajeva, nejednakost nije novost – ona je ugrađena u sustav.
Ali sada su krize postale toliko opasne, a bijes javnosti toliko raširen od Londona do Lagosa da su naši čelnici prisiljeni djelovati. Političari u tako različitim zemljama kao što su Meksiko, Zimbabve, SAD i Kenija moraju razgovarati o "oporezivanju bogatih". I nadilazi nacionalne razmjere – ljudi dovode u pitanje same sustave koji podupiru globalnu ekonomiju.
Kao odgovor na nerazmjeran utjecaj klimatske krize na njezinu zemlju, premijerka Barbadosa Mia Mottley najavila je u studenom 2022. Inicijativu Bridgetown, čiji je cilj pozvati bogate zemlje na odgovornost za njihova neuspješna obećanja o financiranju klimatskih promjena. Prijedlogom se nastoji značajno prilagoditi globalnu financijsku arhitekturu kako bi se puno više novca učinilo dostupnim za financiranje klimatskih promjena, omogućila veća fleksibilnost u načinu na koji ga zemlje mogu trošiti, a međunarodne financijske institucije djelovale bi kao jamac za veće, značajnije financiranje privatnog sektora.
Emmanuel Macron će u lipnju biti domaćin sastanka na vrhu za “Novi globalni financijski pakt” o financiranju klimatskih promjena. Summit kojim supredsjeda Macron, koji trenutačno vrši represiju na sindikate kako bi podigao dob za odlazak u mirovinu protivno željama francuskog stanovništva, već se čini kontraintuitivnim. Pridružit će mu se Indijac Narendra Modi, trenutačni predsjedavajući G20, čija je uključenost s pravom potaknula daljnji skepticizam o tome kuda će takav proces dovesti.
O ovom pristupu treba postaviti temeljno pitanje. Mogu li oni koji nastavljaju problem ostati na čelu i stvoriti rješenje? Oni koji se žele boriti protiv krize nejednakosti zapanjeni su činjenicom da se ljudi koji su najviše pogođeni ne smatraju dijelom rješenja koja predlažu politički čelnici.
Naša trenutna situacija pokazuje zašto bogati i moćni ne mogu nastaviti govoriti u ime najsiromašnijih i najmarginaliziranijih. Ne možemo se izvući iz ove "savršene oluje" ako dopustimo vladajućim elitama da bezbrižno prepisuju pravila, zadržavajući netaknutom dinamiku moći koja je dovela naša društva do ruba kolapsa.
Političari moraju shvatiti da je vika za sustavnim promjenama sve veća. Ljudi žele doći do vlastitih rješenja i pritom izgraditi novi ekonomski sustav.
To je razlog zašto je, kada je na proljetnim sastancima, direktor MMF-a za Afriku Abebe Selassie pozvao na još jedan "trenutak Gleneagles" (po uzoru na summit G8 2005. kada su pomoć i otpis duga bili na dnevnom redu bogatih zemalja) kako bi se pozabavili dužničkom krizom koja je prijetila kontinentu, promašio je bit.
Prešli smo Rubikon. Rješenja i procesi koje predvode bogate zemlje jednostavno neće uspjeti – nema povratka na uobičajeno poslovanje.
Pandemija je ostavila ožiljke koji neće zacijeliti. Naši su vođe možda zaboravili obećanja koja su dali, ali stalna kriza nejednakosti koja uništava živote mnogih diljem svijeta i dalje prkosi ovoj amneziji. Otrovna kombinacija nižih poreza za najbogatije i davanja prioriteta otplati dugova nad osnovnim potrebama i pravima ljudi neprihvatljiva je i suštinski nepravedna.
Naš najveći neuspjeh nakon globalne financijske krize 2008. bio je što nismo iskoristili jedinstvenu priliku za sustavnu promjenu koja se pojavila. Dopustili smo odgovornima i onima koji su bili odgovorni za krizu da zacrtaju naš put naprijed i zajamče više patnje i razaranja.
Ne možemo dopustiti da se povijest ponovi. Troškovi nastavka tim putem postali su preveliki.
Prosvjednici na ulicama Francuske, Perua, Ekvadora i šire već govore "dosta je". Njihovi povici su različiti, od protivljenja pokušajima da se podigne dob za odlazak u mirovinu i otpora vladinoj opresiji do zahtjeva za poštenom plaćom i pristupačnom skrbi za djecu. Ali opća poruka je jasna: ljudi žele sustavnu promjenu.
Oni dovode u pitanje svrhu i korisnost institucija poput MMF-a i Svjetske banke koje su se smatrale čuvarima neoliberalnog ekonomskog poretka. Osnovane prije gotovo 80 godina, kako bi se pomoglo zemljama u obnovi nakon Drugog svjetskog rata, ovim institucijama dominiraju bogate zemlje na svim razinama vlasti. Unatoč pokušaju progresivnog rebrandinga posljednjih godina, oni nastavljaju s istim neuspjelim neoliberalnim političkim rješenjima. Stoga njihove ponude "pomoći" i ekonomske intervencije sve više izazivaju bijes javnosti diljem svijeta, od Argentine i Tunisa do Šri Lanke i šire.
Ovo je vrijeme za iskren razgovor o tome što je zapravo korijen naše trenutne krize i kako bi stvarna promjena trebala izgledati. Zbog toga su grupe poput Fight Inequality Alliance počele pozivati na “Narodne alternative”.
Naša trenutna kriza jasno pokazuje da su nam potrebne sustavne promjene i to brze. Ali ne možemo prepustiti redizajn našeg ekonomskog sustava istim vladama i međunarodnim financijskim institucijama koje su odgovorne za trenutnu katastrofu – ovo je doista posao za ljude.
Kažu da je "ekonomija previše važna da bi se prepustila ekonomistima". Pa i to je previše važno da bi se prepustilo političarima i najbogatijima.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.