Ja sam iz sela koje se zove Nga Yent Change u zapadnom Myanmaru. Tamo sam imao sretno, mirno djetinjstvo. Moj je otac imao uspješnu trgovinu, a ja sam živio sa svojim roditeljima i šestero mlađe braće i sestara u velikoj kući u prostranom imanju okruženom stablima manga, kokosa i banana. Ponekad bi slonovi ušli u naše selo i vratili se u šumu.
Kad sam ja bio dijete, u našim životima nije bilo nasilja u zajednici i nismo imali većih problema sa susjedima, iako smo mi bili muslimanski Rohingya, a oni budistički Rakhine.
Ja sam, na primjer, imao mnogo prijatelja u susjednom selu Rakhine. Često bismo se sastajali u polju između naših sela i igrali “chinlone” – popularnu igru loptom. Bilo nam je jako zabavno zajedno.
Sada je taj idilični život, pun nade i radosti, samo daleka uspomena.
Posljednjih šest godina, otkako je mjanmarska vojska počela provoditi “operacije čišćenja” sela Rohingya, živim preko granice u Bangladešu, u izbjegličkom kampu zvanom Cox's Bazar. To je najveće takvo naselje na svijetu. Oko milijun mojih ljudi sada je nagurano na ovom mjestu, živeći u sićušnim skloništima od bambusa i cerade. Naš život ovdje je svakodnevna borba. Često nemamo dovoljno hrane ili čiste vode. Bilo je požara, bilo je ubojstava. Ovdje se ne osjećamo sigurno.
Kako smo završili ovdje?
Krivim Facebook, njegovu matičnu kompaniju Meta i čovjeka koji stoji iza svega, Marka Zuckerberga, za pomoć u stvaranju uvjeta koji su omogućili mianmarskoj vojsci da pusti pakao na nas. Društvena medijska tvrtka dopustila je da se osjećaji protiv Rohingya šire na njezinim stranicama. Njegovi su algoritmi promicali dezinformacije koje su se na kraju pretvorile u nasilje u stvarnom životu.
Naravno, povijest napetosti između zajednica Rohingya i Rakhine u Mianmaru je duga. Ali, prema mom osobnom iskustvu, nije bilo značajnijeg svakodnevnog neprijateljstva između naših naroda sve dok pametni telefoni i Facebook nisu ušli u naše živote i omogućili političarima, fanaticima i oportunistima da propagiraju mržnju protiv mog naroda u stvarnom vremenu.
Da bi Facebook mogao biti sredstvo za mržnju prvi put sam shvatio 2012. godine, kada sam imao samo 11 godina. Grupa Rohinja optužena je za silovanje i ubojstvo budističke djevojke. Taj gnusni zločin, prema mojim saznanjima, nikada nije rasvijetljen. Ali nedostatak dokaza nije spriječio ljude da za to okrive cijelu našu zajednicu. Govor mržnje prema mom narodu postao je uobičajen u objavama na Facebooku. Otprilike tada počela su se hladiti moja topla prijateljstva sa susjedima iz Rakhinea.
Nekoliko godina kasnije, krajem 2016., anti-Rohingya raspoloženje koje je potaknuo Facebook i progon koji je poticao i legitimirao, počeli su izravno utjecati na moju obitelj.
Moj otac i neki drugi financijski stabilni Rohingya bili su lažno optuženi za napad na policijsku postaju i dobili su velike kazne. Moj ujak Abusufian i njegov sin Busha uhićeni su jer nisu platili kaznu i zatvoreni bez suđenja.
Do tada su postovi i poruke pune mržnje i islamofobične poruke o Rohinjama postali uobičajeni na Facebooku. Vidio sam poruke koje pozivaju ljude da se okupe kako bi “spasili zemlju i izbacili ilegalne 'Bengalce'”. Jedna poruka puna mržnje glasila je: “Natalitet ilegalaca je vrlo visok. Ako tako nastavimo, uskoro će predsjednik naše zemlje imati bradu.” Dani igranja chinlonea s prijateljima iz Rakhinea doista su završili.
Prijavio sam te poruke Facebooku, ali odgovorni nisu ništa poduzeli, tvrdeći da te objektivno mržnje postovi i poruke “ne krše [Facebookove] standarde zajednice”.
Ubrzo nakon toga počela su ubojstva.
Sve je počelo u ranim jutarnjim satima 25. kolovoza 2017. godine.
Imao sam tada samo 15 godina i bio sam dobar učenik. Nadao sam se da ću postati odvjetnik.
Tog sam se jutra rano probudio kako bih učio za maturu. Odjednom sam čuo pucnjavu. Dolazio je iz seoske policijske postaje. Ne znajući što da radimo, ostali smo kod kuće. Zvukovi su trajali oko tri sata. Tada je već stigla i vojska.
Kad smo konačno izašli, shvatili smo da je Mohammad Shomim, koji je bio vlasnik trgovine na lokalnoj tržnici, ubijen. Nisam ga vidio kako umire, ali sam vidio njegovo tijelo kako leži na ulici.
Dok su upadali u selo, snage sigurnosti su također postavile eksploziv. Kako su djelovali tajno, nismo bili svjesni opasnosti. Seljanin po imenu Hussein Ahmed aktivirao je jednu od bombi i umro pred mojim očima u snažnoj eksploziji.
Svi su bili prestrašeni, a mnogi su otišli u šumu da se sakriju. Neke su obitelji već sljedeći dan krenule prema Bangladešu, no mi smo odlučili ostati doma.
Uskoro je vojska naredila svim preostalim seljanima da se okupe na polju u blizini ureda Crvenog polumjeseca. Nismo išli. Bili smo sigurni da će nas ubiti ako odemo. Čuli smo da vlasti kolju Rohinje u drugim selima.
Napustili smo selo i ostali kod obitelji i prijatelja u drugim selima nekoliko noći. Nakratko smo se vratili kući i zatekli naše selo potpuno pusto. Međutim, znakovi raširenog nasilja bili su posvuda. Bilo je očito da su mnogi ubijeni.
Shvativši da nam je ponestalo mogućnosti i da nema šanse pronaći sigurnost u Myanmaru, odlučili smo i mi pješice krenuti prema Bangladešu. Na putu smo vidjeli bezbrojna mrtva tijela – u napuštenim selima, na cestama i na rižinim poljima. Većina kuća je izgorjela do temelja. Pješačili smo dalje kroz džunglu i preko planine po hladnoći i kiši. Danima nismo jeli. Nakon 15 dana stigli smo u Bangladeš.
Danas, točno šest godina otkako sam prvi put čuo pucnjeve u svom selu, još uvijek živim u prepunom izbjegličkom kampu Cox's Bazar. Još uvijek čeznem za domom i sanjam o drugačijem životu gdje bih se mogao vratiti u svoje selo i nastaviti školovanje.
Odbijam odustati od svog sna da postanem odvjetnik, ali postoji vrlo malo prilika za mlade Rohinje da pobjegnu iz kampa – mi nemamo pravo na obrazovanje.
Facebook nam je pomogao da dođemo ovdje. Unatoč stalnom upozorenju, ne samo od strane nas Rohingya nego i od međunarodnih nevladinih organizacija , nije poduzeo ništa da zaustavi širenje dezinformacija i govora mržnje. Sada treba preuzeti odgovornost za svoje postupke i pomoći nam da vratimo svoje živote na pravi put.
Zuckerberg i oni koji mu pomažu u vođenju Facebooka trebali bi doći i naći se s nama na Cox Bazaaru. Neka provedu par noći u logoru i vide u kakvim smo uvjetima. Možda onda shvate što su meni i mojim ljudima učinili. Možda bi se onda mogli potaknuti da konačno nešto učine da nam pomognu.
Facebook ne može vratiti one koji su izgubili živote u genocidu ili pomoći preživjelima da povrate sve što su ostavili iza sebe u Mianmaru. Ali gospodin Zuckerberg nam još uvijek može pomoći. On može financirati obrazovanje mladih ljudi poput mene u Cox's Bazaaru i pomoći nam da izgradimo svjetliju budućnost za sebe i naše ljude. S obzirom na štetu koju je njegova tvrtka nanijela mojim ljudima, ovo je najmanje što može učiniti.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.