Na 75. godišnjicu palestinske Nakbe, čini se prikladnim razmišljati o tome kako su događaji iz 1948. oblikovali ne samo povijest palestinskog naroda, već i njihovu današnju kolonijalnu stvarnost.
Za Palestince, Nakba je " sablasna stvar " – da upotrijebimo frazu koju je prvi uveo profesor sociologije Avery Gordon. Postala je psihička sila koja bez prestanka opsjeda sadašnjost.
Progon je, kako Gordon objašnjava, jedan od načina na koji se opresivni oblici moći i dalje pojavljuju u svakodnevnom životu.
Nakba – raseljavanje 750.000 Palestinaca iz domova njihovih predaka u Palestini i uništenje 500 sela i gradova – nije samo događaj koji se dogodio prije nekih 75 godina.
Kao što mnogi Palestinci inzistiraju, to je također proces koji traje i karakteriziraju trajni oblici nasilja koje odobrava država. To je nešto što cionističke snage nastavljaju prakticirati. Doista, svaki put kad Palestinca pogube izraelski vojnici ili kad se sruši kuća koja je godinama građena, ovaj specifičan čin nasilja ne samo da šokira, već i priziva sjećanje na Nakbu.
Trajnost Nakbe postala je sasvim očita kada su u veljači židovski osvetnici izveli pogrom u palestinskom gradu Huwara, a umjesto osude zločina, izraelski ministar financija Bezalel Smotrich požalio se da bi državne snage, a ne privatni građani, trebale brisati Palestince sela.
No, čini se da je strategija izraelske države da stvori nova sjećanja na nasilje među Palestincima i tako osigura da Nakba ostane stalna prisutnost u suprotnosti s njezinom službenom politikom poricanja da se ono ikada dogodilo.
Izraelski dužnosnici i proizraelski aktivisti opetovano su odbacili taj izraz, nazivajući ga "arapskom laži" i "opravdanjem za terorizam". Izraelske vlasti također su nastojale iskorijeniti svako javno spominjanje Nakbe.
Godine 2009. izraelsko ministarstvo obrazovanja zabranilo je korištenje ove riječi u udžbenicima za palestinsku djecu.
Godine 2011. Kneset je usvojio zakon kojim se institucijama zabranjuje održavanje bilo kakvih događaja kojima se obilježava Nakba. Ovaj je zakon zapravo amandman na Zakon o temeljnom proračunu i povezuje svaku ceremoniju obilježavanja Nakbe – recimo, javne srednje škole u Nazaretu – s poticanjem na rasizam, nasilje i terorizam i odbacivanjem Izraela kao židovske i demokratske države.
Drugim riječima, izraelska država smatra palestinske napore da svjesno obilježe i sačuvaju Nakbu u živom sjećanju kao izuzetno opasne i stoga je odlučna kazniti svakoga tko provodi takve javne ceremonije.
Izrael, međutim, zapravo nije zainteresiran za nametanje društvene amnezije o događajima iz 1948., već mu je cilj oblikovati i kontrolirati palestinsko sjećanje.
Strategija je jasna: kroz svakodnevne činove nasilja osigurati da Palestinci ostanu progonjeni Nakbom, kako ne bi zaboravili što je Izrael sposoban učiniti. U isto vrijeme, međutim, država čini sve kako bi zabranila Palestincima da određuju kako će se sjećati ove povijesti u javnosti kako ne bi koristili oblike komemoracije za poticanje ljudi protiv kolonijalne vladavine.
Ova paradoksalna politika – kolebanje između sjećanja i obilježavanja, gdje se prvo kontinuirano reproducira, a drugo zabranjuje – bitna je komponenta doseljeničko-kolonijalne logike koja ima za cilj nasilno brisanje povijesti i geografije domorodačkog naroda kako bi se opravdalo njihovo raseljavanje i zamjena doseljenicima.
Potiskivanje Nakbe kao povijesnog događaja vrijednog obilježavanja dio je izraelskih nastojanja da preokrene povijest kolonijalnog otimanja. Izrael strahuje da će ceremonije Nakbe potkopati cionistički narativ koji predstavlja židovske doseljenike kao stalne žrtve palestinskog nasilja i umjesto toga otkriti užasne oblike nasilja koje su cionističke snage primijenile 1948. i koje još uvijek primjenjuju kako bi postigle svoj cilj.
Drugim riječima, Izrael također ima za cilj kontrolirati pripovijedanje povijesti kako bi unaprijedio cionistički moralni okvir.
Međutim, ovaj cilj je osuđen na neuspjeh. Izrael može zabraniti svojim palestinskim građanima obilježavanje događaja iz 1948. u javnim ceremonijama, ali za njih i njihovu braću iz dijaspore diljem svijeta, Nakba nikada nije mrtva; nije ni prošlost.
Sve dok cilj Izraela da eliminira ideju palestinske nacije – bilo kroz genocid, etničko čišćenje ili stvaranje enklava i geta – nije u potpunosti postignut ili, alternativno, u potpunosti negiran od strane Palestinaca koji su postigli samoodređenje, Nakba nastavit će služiti i kao sablasna prisutnost i kao konkretan, sastavni dio izraelske kolonijalne strukture. Nakba se može nadići samo kada doseljenički kolonijalni projekt dođe do kraja.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.