Sjećanja na tlo koje se zatreslo u 4:17 ujutro u hladnoj veljačkoj noći još uvijek proganjaju Elif, osmogodišnju djevojčicu iz Gaziantepa u Turskoj, epicentra potresa koji je ubio više od 50.000 ljudi i uništio stotine tisuća domova.
Elif sjedi i drži lutku koju je zgrabila one noći kada je morala pobjeći iz svoje kuće.
“Ova mi je lutka pomogla da zaspim dok sam se bojala svih naknadnih potresa koji su trajali tjednima”, rekla je. Elif i njezina obitelj privremeno su utočište pronašli na radnom mjestu njezina oca.
Prošlo je šest mjeseci od tursko-sirijskog potresa koji je raselio milijune, a mnoga djeca koja su proživjela katastrofu i dalje doživljavaju traume. Neki još žive u šatorima, a mnogi se nisu mogli vratiti u školu.
Prema UNICEF-u, više od četiri milijuna djece diljem Turske pogođeno je ovom tragedijom. Oni koji su svjedočili ozljedama i smrtima bore se sa simptomima posttraumatskog stresa, kao što su tjeskoba i povratna sjećanja.
“Djeci je potrebna stabilnost više nego odraslima jer u toj dobi još ne mogu razumjeti niti se nositi s nestabilnošću života,” rekla je Zeynep Bahadir, klinička psihologinja s iskustvom u traumama katastrofa. “Vrijeme za igru im je najvažniji alat u ovoj situaciji. Može djelovati kao terapija.”
To bi mogao biti razlog zašto je za neku djecu prvi predmet koji su zgrabili kad su morali iznenada napustiti svoj dom bila omiljena igračka, koja im je pomogla da se osjećaju sigurno usred kaosa. „Igračke imaju veće značenje; to su njihove riječi”, rekao je Bahadir. “Mogu se izraziti kroz igračke.”
U veljači je osmogodišnji Eymen nakon potresa tri dana živio u automobilu sa svojim roditeljima i dvoje braće i sestara. Bilo je to jedino mjesto gdje se osjećao sigurnim. Od tada uokolo nosi autić. Njegova majka kaže da se zbog toga osjeća zaštićeno.
Hisina peteročlana obitelj isprva je pobjegla iz sirijskog grada Idliba 2018., ali su ponovno raseljeni kada je potres pogodio njihov novi dom u Nurdagiju u Turskoj. Od tada žive u šatoru kraj ruševina te kuće.
“Ova lutka koju držim dar je moje majke kad sam bila mlađa i još smo živjeli u Siriji”, rekla je Hisa (11) dodajući da ju je dobila kao ohrabrenje prije nego što su napustili Idlib i nosila je dalje njeno putovanje preko sirijsko-turske granice. “Jako sam vezan za njega i sretan sam što sam ga uspio uzeti iz svoje kuće i donijeti u naš šator.”