Imao sam 16 godina kada sam otišao u ured saborskog zastupnika po stipendiju za svoje školovanje. U tu sam prostoriju ušla mlada djevojka, puna nade i uzbuđenja za budućnost. Otišla sam lišena nevinosti i uplašena svijeta i ljudi oko sebe.
Seksualno nasilje nad djecom je tiha globalna pošast. Posvuda uništava budućnost djece i adolescenata. U mojoj zemlji, Keniji, problem je posebno akutan.
A kad kažem “problem” ne govorim samo o kriminalu. Govorim i o našem odgovoru na to.
Nakon što sam bila silovana, osjećala sam se potpuno usamljeno. Nije bilo nikoga tko bi mi pomogao nositi se s fizičkim utjecajem nasilnog zlostavljanja na moje tijelo. Nitko nije bio tamo da me drži za ruku i hoda sa mnom kroz moju emocionalnu traumu. Nitko mi nije pomogao u školi, gdje mi je um stalno vraćao trenutak kada sam bila prisiljena plaćati školarinu seksom.
Dok sam odrastala, nisam ni sanjala da ću raditi posao koji danas radim. Nije mi bila ambicija iz djetinjstva otvoriti sigurnu kuću za žrtve seksualnog nasilja, ali 2014. to sam učinila, osnovavši Sigurnu kuću za djevojčice Maisha u Nairobiju. Moja misija nikada nije bila suosnivanje Hrabrog pokreta i ujedinjavanje preživjelih diljem svijeta u borbi protiv seksualnog nasilja u djetinjstvu, ali sam i to učinio…
Moje iskustvo učinilo je ovaj put neizbježnim. Nisam mogla sjediti sa strane dok su druga djeca morala sama upravljati životom nakon seksualnog nasilja kao ja. Nisam mogao gledati kako moja vlada, i vlade diljem svijeta, izbjegavaju odgovornost koju svaka država ima da zaštiti djecu i podrži preživjele. I, na osobnoj razini, nisam se mogao izliječiti od vlastite traume, a da ne pomognem drugima da se izliječe od njihovih.
Dakle, što nije u redu s našim odgovorom na seksualno nasilje u djetinjstvu?
Ključni problem, posebno u društvima u kojima je seksualno nasilje još uvijek tabu tema, jest to što se fizičke i zdravstvene potrebe preživjelih, uključujući djecu, jednostavno ignoriraju.
Lako je odmah prijeći na potragu za pravdom i usredotočiti se na pitanja poput "Kako će ona dobiti pravdu?" ili "Je li njegov zlostavljač uhvaćen?". Pravda je ključna – sama po sebi, za sigurnost drugih i za ozdravljenje. Ali kada je fokus samo na provođenju zakona i sudskom procesu, hitan holistički zdravstveni odgovor koji djeca trebaju nakon što su bila zlostavljana može se zaboraviti. Kao rezultat toga, zaboravljeno je i financiranje ovog odgovora.
Fizički učinci silovanja su teški. Prečesto sam vidio mlade djevojke fizički unakažene od silovanja.
Mnoge djevojke kojima pomažem zatrudnjele su zbog zlostavljanja koje su pretrpjele. Svaki dan vidim kakav fizički utjecaj trudnoća ima na tijela te djece. Svaki dan svjedočim njihovoj nevolji dok se fizički i psihički pokušavaju nositi s devet dugih mjeseci trudnoće. Kada se 12-godišnja djevojčica porodi, to može biti opasno po život. Čak i ako preživi, njezin oporavak često je spor i bolan. Bori se kako bi pravilno hodala, a kamoli trčala, igrala se i plesala kako dijete treba.
Ovdje u Keniji i drugdje, većina djece je prisiljena nositi te trudnoće do termina, djelomično kako bi bebe koje rode mogle poslužiti kao dokaz u bilo kojem kaznenom postupku koji bi se mogao voditi protiv njihovih zlostavljača. Ali dokazi i pravda po koju cijenu? Nauštrb emocionalnog i fizičkog zdravlja djeteta? Za mene to nije nikakva pravda.
Drugo područje u kojem iznevjeravamo svoju djecu odnosi se na rane koje ne vidimo. Psihički ožiljci od seksualnog nasilja traju cijeli život.
To je agonija koja se odbija smanjiti s vremenom, umjesto toga se pojačava kako je dijete ušutkano, posramljeno i izolirano.
Znam ovu agoniju jer sam je i sam doživio. Kako sam stario, počeo sam boljeti još više. Shvatio sam da me netko na poziciji moći iskoristio dok sam bio bespomoćan i ranjiv. Shvatio sam da me je ta moć držala šutljivom, u strahu da potražim pomoć, svjestan da bi njegov novac lako kupio nevinost i kompromitirao moj pravni slučaj. Počela sam se ljutiti.
Umjesto da se izliječim i krenem naprijed, sagradio sam zid oko sebe. Štit za koji sam mislio da će me zaštititi od ljudi koji bi me mogli ponovno pokušati povrijediti u budućnosti. Ali bio sam sam unutar tih zidova. Štit me nije zaštitio; zarobilo me.
Moja tiha i usamljena patnja nije bila neobična. O traumi seksualnog nasilja žrtve šute desetljećima. U Keniji samo dvije od pet žena koje su doživjele seksualno nasilje u djetinjstvu govore nekome o incidentu. Čak i ako progovore, samo 10,7 posto uspješno dobije usluge za seksualno nasilje.
Što je još gore, u mnogim zemljama postoji vremensko ograničenje – kazneni statuti zastare – za kazneni progon zločina seksualnog zlostavljanja djece. Pokret Hrabri nedavno je objavio izvješće o tome kako ta ograničenja dopuštaju zlostavljačima djece u Europi da rade i do duboke starosti, a preživjelima uskraćuju pristup pravdi.
Iako u Keniji nemamo ova zakonska ograničenja za kaznene slučajeve, postoje mnoga društvena ograničenja i prepreke za prijavu seksualnog nasilja u djetinjstvu. Šokantno je da vlade i vlasti ne uspijevaju zaštititi djecu od seksualnog nasilja, ali ono što je još sramotnije je namjerno održavanje stigme koja diskreditira riječ mladih žena i djece.
Konačno, nema pravde bez naknade štete.
Pogrešno je reći da je pravda zadovoljena kada je počinitelj u zatvoru. Djeci koja su bila izložena seksualnom nasilju ukradena je budućnost. Njihovo obrazovanje je prekinuto. Njihove zajednice ih izbjegavaju. Ostavljeni su s bebama za koje se moraju brinuti bez sredstava ili prihoda.
Pravda je zadovoljena samo kada se preživjelima pruži financijska i socijalna potpora da povrate svoje živote. A to mora doći od onih koji su odgovorni za stvaranje društva u kojem djeca nisu sigurna za razvoj.
Nebrojeno sam puta hodala do bolnica s djevojkama koje su bile zlostavljane. Držao se za ruke na sudu s djecom koja su bila prisiljena suočiti se sa svojim zlostavljačima. Naručje u koje padaju tinejdžeri kada su izbačeni iz kuće i ostavljeni bez ikog.
Vlada u mojoj zemlji – baš kao iu mnogim drugim širom svijeta – iznevjerava našu djecu. Da oni koji su na vlasti brinu o djeci, svi bi bili sigurni – igrali bi se, išli bi u školu. Ne bi hranili bebe dok stoje po sudskim hodnicima.
Vrijeme je da upotrijebimo naš kolektivni glas kako bismo zahtijevali akciju. Pozivam sve koji brinu o djeci, u Keniji i šire, da udruže snage i stvore društvo koje odbija tolerirati seksualno nasilje. Također želim da udruže snage kako bi pomogli svim žrtvama, posvuda dobiju podršku koju trebaju i zaslužuju.
Samo tako možemo osigurati da naše kćeri, sinovi, studenti, prijatelji, braća i sestre – svi mladi ljudi u našim životima – budu sigurni i slobodni da rastu do svog punog potencijala.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.