Kemijski napad sirijskih vladinih snaga na Istočnu Ghoutu prije deset godina privukao je međunarodnu pozornost i povećao vrlo realnu mogućnost vojne intervencije Sjedinjenih Država. Godinu dana ranije američki predsjednik Barack Obama proglasio je "crvenom linijom" korištenje kemijskog oružja od strane režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Nakon jezivog napada u kojem se vjeruje da je stradalo više od tisuću ljudi , ruski i američki diplomati užurbano su ispregovarali sporazum da Sirija pristupi Konvenciji o kemijskom oružju koja bi uključivala uništavanje njezinih zaliha pod okriljem Organizacija za zabranu kemijskog oružja (OPCW). Američki predsjednik je tada izjavio da je "prilika za postizanje naših ciljeva diplomacijom" bolja od vojne intervencije, ali da su SAD i dalje "spremne djelovati" ako Sirija ne posluša.
Ipak, režim Bashara al-Assada nastavio je često koristiti kemijsko oružje protiv sirijskog naroda, bez značajnih posljedica. Do 2019. bilo je 336 napada, od kojih su 98 posto počinile vlasti u Damasku, a ostatak ISIL (ISIS), navodi se u izvješću Instituta za globalnu javnu politiku sa sjedištem u Berlinu.
Nakon što je postignut rusko-američki sporazum o sirijskom nuklearnom oružju, više nije bilo razloga za stranu intervenciju radi sprječavanja napada kemijskim oružjem jer su sve strane mogle ukazati na nadzor OPCW-a kao dovoljan mehanizam prevencije. Iako su SAD pokrenule zračne napade na sirijske vojne objekte 2017. i 2018. u znak odmazde za korištenje kemijskog oružja, nisu ograničile sirijski kapacitet kemijskog oružja.
Nitko iz sirijskog režima nije odgovarao za napad na Istočnu Ghoutu niti za bilo koji drugi, unatoč tome što uporaba takvog oružja predstavlja ratni zločin prema međunarodnom pravu. To odražava nepostojanje bilo kakve vrste pravde ili mehanizama odgovornosti koji bi mogli pokrenuti zemlju prema trajnom miru i pomoći u sprječavanju ponovnog pada u veliki rat.
Jedan od glavnih razloga za ovo tužno stanje stvari je neuspjeh mirovnog procesa koji je mogao dovesti do procesa tranzicijske pravde – kao što se dogodilo u drugim zemljama koje su opustošene građanskim ratovima.
SAD i druge zapadne sile, koje su u početku podupirale pobunu sirijske oporbe protiv al-Assada, brzo su izgubile interes za traženjem bilo kakvog diplomatskog rješenja sukoba kroz Ženevski proces pod vodstvom Ujedinjenih naroda. Inicijativa UN-a u potpunosti je zamijenjena “Procesom iz Astane”, koji su sazvali sirijski saveznici Rusija i Iran, zajedno s Turskom, kako bi upravljali sirijskim sukobom. Ovaj je forum u velikoj mjeri osigurao zaštitu od međunarodne intervencije u “mirovne” napore i zaštitio režim od bilo kakvog izvana nametnutog mirovnog procesa.
Ruska intervencija u rujnu 2015. presudno je preokrenula stanje na terenu u korist režima. Uzastopne ofenzive velikih razmjera protiv oporbenih skupina i četiri sporazuma o "deeskalaciji" za koje su jamčili Turska, Rusija i Iran, omogućili su Damasku da ponovno zauzme značajan dio teritorija koje je izgubio. Iako se intenzitet borbi smanjio, sukob se zadržao na sjeverozapadu i sjeveroistoku zemlje, a al-Assadov režim neprestano napada civilno stanovništvo i infrastrukturu.
Unatoč ovoj nasilnoj stvarnosti, Damask je objavio da je rat gotov i da se izbjeglice mogu početi vraćati kućama.
U nagloj političkoj promjeni koja odražava nastavak držanja vlasti režima i želju da vrati Sirijce u domovinu i obnovi trgovinske veze, arapske su države ponovno primile Siriju u Arapsku ligu. Normalizacija odnosa otvorila je put za prijeko potrebna sredstva za obnovu kao podršku oporavku.
Ali tranzicija koju je poduzeo al-Assadov režim ne bi donijela mir ili stabilnost u zemlju, niti bi stvorila društvene i ekonomske uvjete za povratak izbjeglica velikih razmjera.
Pobjednički mir koji se pojavljuje u Siriji ograničava sve mogućnosti koje žrtve i preživjeli imaju za emocionalnu obnovu ili financijsku restituciju.
Sklanjanje UN-a u stranu značilo je da liberalni pristupi postkonfliktnoj tranziciji, kao što je tranzicijska pravda, potpuno nedostaju u Siriji.
Umjesto toga, Sirijci su prisiljeni tražiti od europskih sudova procesuiranje pojedinaca zbog njihove uloge u mučenju i nasilju. Ovi jedinstveni slučajevi mnogima sigurno donose neki zaključak, ali nedostaje im nacionalna struktura koja bi mogla poslužiti kao platforma za sve žrtve sukoba da traže oblike povrata. Štoviše, sirijski odvjetnici i suci ne gone ih prema sirijskom zakonu, što dodatno umanjuje potencijalne emotivne i pravne učinke koje bi mogli imati za Sirijce.
Državni narativi o sukobu stvorili su specifičan binarni odnos žrtva-počinitelj koji oslobađa državne dužnosnike i njihove saveznike odgovornosti za bilo kakve zločine. Također su naglasili stabilnost režima nauštrb dijaloga i pomirenja na nacionalnoj razini.
Ovi narativi korišteni su kako bi se opravdalo donošenje nekoliko zakona usmjerenih na prisvajanje imovine i imovine onih koji se smatraju nelojalnima. Stotine tisuća Sirijaca danas su u opasnosti od gubitka prava na posjedovanje imovine u zemlji, a kamoli da tamo žive. Nadalje, Sirijci koji se žele vratiti u svoju zemlju suočavaju se s procesom "naseljavanja" koji od njih zahtijeva da dobiju sigurnosno odobrenje prije povratka.
Apsorpcija ratne logike u sirijski pravni sustav, s ciljem kažnjavanja raseljenih i drugih koji su smatrani nelojalnima tijekom sukoba, onemogućit će dobrovoljni masovni povratak izbjeglica u Siriju.
Kako se sirijski sukob odvijao, imat će ozbiljne posljedice na regionalnoj, ako ne i međunarodnoj razini. On signalizira da je pristup odgovornosti i pravde “nečinjenja ništa” politički najispravniji put do postkonfliktnog poretka u kojem se režimi normaliziraju i ponovno apsorbiraju u regionalnu politiku. To ne sluti na dobro kako će se budući sukobi voditi ili rješavati.
Kemijski napadi u Istočnoj Ghouti pokrenuli su vrlo stvarnu potrebu, ako ne i mogućnost, odgovornosti za masovno nasilje. Deset godina kasnije dalje smo od takve odgovornosti nego ikad, jer preživjelima nije omogućen nikakav mehanizam za traženje pravde.
Kao što znamo iz nebrojenih drugih sukoba, uključujući sukobe u susjednom Libanonu, neuspjeh u traženju bilo kakve ozbiljne odgovornosti za masovno nasilje i državna konstrukcija sjećanja oko sukoba mogu stvoriti uvjete za održavanje mržnje među sunarodnicima koji mogu poslužiti kao plodno tlo za buduće sukobe.
Današnja "pobjeda" režima dolazi na račun budućih generacija Sirijaca koji će morati trpjeti (i potencijalno ponovno proživjeti) traumatične učinke sukoba i neuspjeh da počinitelje masovnog nasilja pozovu na odgovornost.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.