Kad sam bio dijete, putovali smo u planine Atlas u posjet selu mog djeda i bake, Azgayoud. Bilo je to čarobno mjesto: visoki vrhovi, neravan teren i šume arganova drveća; male jednokatne kućice napravljene od blata i kamenja, koje se neprimjetno stapaju s pješčanim krajolikom; vanjske pećnice koje peku najukusniji, najaromatičniji kruh Tafarnout; okupljanja žena koje drobe orahe argana kako bi pripremile arganovo ulje, "tekuće zlato" Atlasa, dok pjevaju stare amaziške pjesme; i, naravno, planinske koze koje prkose gravitaciji, skaču po krovovima, ogradama i drveću.
Kuća mog djeda i bake je za mene uhvatila bit Atlasovog života. Stajao je kao utočište u kojem se činilo da je vrijeme zastalo. Njegova drvena vrata, ukrašena pozamašnim zvekerom, ostala su uvijek otvorena, dočekujući sve. Njegovo dvorište, sa zdencem najsvježije vode, ugostilo je obitelj i prijatelje koji su se odmarali u hladovini ispijajući čaj.
Očima djeteta ovo je mjesto izgledalo kao raj: ljudi su vodili jednostavan i sretan život, uživajući u izobilju koje im je davao život u skladu s prirodom. Ali kako sam odrastao, shvatio sam da su se mnoge zajednice Amaziga poput zajednice mojih baka i djedova suočavale s teškim poteškoćama.
Mnoga sela u planinama nisu imala asfaltirane ceste, tekuću vodu i odgovarajući pristup zdravstvenoj skrbi i sanitarnim uvjetima. Ograničena opskrba električnom energijom i slab mobilni signal često bi prekidali komunikaciju s ostatkom svijeta. Nedostatak pristupa odgovarajućem obrazovanju i ekonomskim mogućnostima natjerao bi mnoge mlade ljude da odu u veće gradove na sjeveru ili da emigriraju u Europu. Te su zajednice uglavnom bile prepuštene same sebi.
Snažan potres 8. rujna nebrojeno je puta umnožio bijedu i nevolje ovoga kraja. U katastrofi je poginulo više od 2.900 ljudi, a ozlijeđeno najmanje 5.530.
Kad sam čuo vijest, odmah sam nazvao svoje roditelje u Taroudant, grad smješten na južnim obroncima planine Atlas. Uvjeravali su me da su oni i ostatak obitelji na sigurnom i dobro. Osjećali su potrese, ali su njihove kuće izdržale udar.
Ali gore u planini, selo mog djeda i bake pretrpjelo je neku štetu. Drugdje su čitave zajednice bile izbrisane.
Bilo je bolno slušati priče o smrti i razaranju od obitelji i prijatelja. Izolirani i odsječeni od svijeta, mnogi su seljani morali golim rukama vaditi ljude iz ruševina. Nakon što su izgubili svoje domove i žale za svojim mrtvim voljenima, mnogi su morali spavati na otvorenom, dok temperature noću padaju do 10 stupnjeva Celzijusa (50 stupnjeva Fahrenheita). Žene i djeca koji su izgubili druge članove obitelji sada se suočavaju s rizikom iskorištavanja od strane trgovaca ljudima.
Spasilačke napore usporio je neravan teren i odroni kamenja. Kamioni s humanitarnom pomoći teško se probijaju uskim planinskim cestama, dok se medicinsko osoblje i spasioci muče s evakuacijom ozlijeđenih do najbližih medicinskih ustanova.
Lokalna bolnica u Taroudantu, koja opslužuje desetke ruralnih zajednica, bila je pretrpana. Čuo sam potresne priče o tome kako su se bolnica i njezino predano osoblje borili s priljevom ozlijeđenih i preminulih ljudi u prvih nekoliko dana.
Ipak, došlo je do velike mobilizacije ljudi da pomažu jedni drugima. Organizirajući se na društvenim mrežama, volonteri su skupljali bitne artikle poput šatora, madraca, deka, dječje hrane, higijenskih proizvoda i još mnogo toga te ih dijelili siromašnim seljanima. Ali ova će pomoć obiteljima beskućnicima pripasti samo toliko, pogotovo jer se približava zima.
Tjedan dana nakon što se katastrofa dogodila, postoji strah da će ti ljudi ponovno biti zaboravljeni, kako se svjetla međunarodnih medija budu udaljavala. I to se već događa. Poplave u Libiji koje su odnijele više od 11.000 života na vrhu su vijesti, a katastrofa potresa u Maroku skliznula je s naslovnica.
Postoje, naravno, neka područja pogođena potresom koja će biti zbrinuta. Marrakech i njegova UNESCO-va svjetska baština vjerojatno će dobiti najveći dio pomoći i pomoći pri obnovi. Zajednice u planinama Atlas nemaju ovu međunarodno priznatu oznaku koja bi skrenula pozornost na njihovu baštinu.
Prema izvješćima lokalnih medija, važni povijesni spomenici, poput džamije Tinmel iz 12. stoljeća, leže u ruševinama; u opasnosti su da budu zauvijek izgubljeni. Ali što je još važnije, cijeli način života, sačuvan u visinama planine Atlas, bit će u opasnosti ako regija ne dobije odgovarajuću pomoć.
Razaranja izazvana potresom nedvojbeno će dovesti do egzodusa ljudi iz regije u potrazi za novim domom. Zbog toga bi cijela sela mogla izumrijeti. Depopulacija bi mogla poremetiti očuvanje amaziške tradicije, obrta, običaja, folklora, pa čak i lokalnih dijalekata.
Ova regija čuva jedinstvenu kulturu i jezik više od 3000 godina i ima dubok značaj za mnoge Amazighe. Kako bi preživjele ovu nesreću, ove zajednice trebaju hitnu i sveobuhvatnu pomoć.
Ljudi s planine Atlas stoljećima su se suočavali s izolacijom i teškoćama i izdržali su. Njihova je priča o snazi i odlučnosti, o kulturi koja ustraje usprkos nedaćama. Ali ovaj potres će razdvojiti njihove zajednice ako im ne pomognemo.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.