Kada su cionističke milicije 1948. počele napadati palestinska sela i etnički ih čistiti, vijesti su doprle do mog djeda i bake u selu Reineh u Jalilu, u sjevernoj Palestini. U strahu od cionističkog nasilja, spakirali su kofere i zajedno sa svojim novorođenčetom (mojim stricem) i nekoliko članova obitelji pobjegli u Libanon, gdje su pronašli utočište u izbjegličkom kampu u Baalbeku
Unatoč suočavanju s bijedom i neimaštinom, moji djed i baka ostali su u logoru, dok su vijesti o zločinima koje su cionisti činili – što je postalo poznato kao Nakba – nastavile dolaziti.
Nekoliko mjeseci kasnije počeo je sveti mjesec Ramazan, a zatim je došao Bajram, koji je obično bio vrijeme sreće, kada su se obitelji i zajednice okupljale. No budući da su bili daleko od svoje domovine, moji su baka i djed tijekom praznika osjećali mnogo više boli i osjećaja gubitka.
Plač žena i djece ispunio je logor i slomio srce mog djeda, i to je bio trenutak kada je postao odlučan da se vrati u Palestinu. “Idemo kući”, izjavio je. I jesu, riskirajući pritom svoje živote.
Moji djed i baka bili su od rijetkih sretnih Palestinaca koji su se uspjeli vratiti. Imali su i sreću što su svoje selo i svoj dom još uvijek netaknuti. No, u domovini ih je čekala nova stvarnost. Njihovo je selo palo unutar granica novoutemeljene izraelske države, a oni, starosjedioci zemlje, postali su "infiltratori" i stoga su bili deportirani prema izraelskom zakonu.
Sada je njihova borba bila da ostanu u svojoj domovini.
Izraelska vojska redovito bi napadala njihov dom tražeći mog djeda. Svaki put kad bi ga našli, protjerali bi ga u predgrađe Jenina, koji je u to vrijeme bio pod jordanskom kontrolom, i svaki put bi se vraćao u ovo selo i svojoj obitelji.
Ubrzo su moji baka i djed shvatili da bi, kako bi ostali u Palestini, morali osigurati status (polu) stalnog boravka od Izraela – same države koja je okupirala njihovu zemlju.
Prezirali su ga zbog onoga što radi njima i njihovom narodu, ali morali su nabaviti te papire. Bio je to jedini način preživjeti, biti u Palestini; to je bio čin sumuda (postojanosti).
Kao rezultat toga, sva njihova djeca i unuci, uključujući i mene, s vremenom bi postali izraelski građani – dio takozvane palestinske zajednice '48.
Desetljećima kasnije, pod drugačijim okolnostima, osjećat ću se prestravljeno da ću izgubiti svoje izraelsko državljanstvo. Tijekom proteklih nekoliko godina, uzastopne izraelske vlade pokazale su da traže načine za denaturalizaciju Palestinaca, smatrajući nas "demografskom prijetnjom".
To je sve više hranilo moju tjeskobu. Prije nekoliko mjeseci počeo sam stalno sanjati san, točnije noćnu moru, u kojoj mi oduzimaju izraelsko državljanstvo.
U jednoj verziji sna, izraelske su vlasti učinile državljanstvo Palestinaca '48 sličnim stalnom boravku koje su izdali palestinskim Jeruzalemcima od okupacije grada 1967. Ovaj status ovisi o Palestincima – koji su živjeli u Jeruzalemu od stoljeća – uspjevši dokazati da im je grad “središte života”.
S obzirom na to da već skoro 15 godina živim izvan Izraela, u snu više nisam mogao zatražiti prebivalište i vlasti su mi oduzele državljanstvo. To je značilo da mi je trajno zabranjen ulazak ili život u svojoj domovini, nemogućnost posjeta ili povratka, što je sudbina mnogih palestinskih Jeruzalemčana i palestinskih izbjeglica.
Probudio sam se iz ove noćne more u panici, sa lupanjem srca, znojeći se i teško dišući. Kako bih se smirila, morala sam se podsjetiti da se to nije dogodilo… još.
Moja privrženost izraelskom državljanstvu nije izbor nego nužnost. Mrzim što moram zadržati ovo državljanstvo kako bismo moja djeca i ja mogli nastaviti posjećivati našu domovinu i zadržati mogućnost življenja u njoj. Ovo je državljanstvo države koja nas kolonizira, okupira i razvlašćuje, a ipak se moram boriti da ga zadržim – baš kao što su se moji baka i djed borili da ga steknu.
Moje noćne more, duboko ukorijenjena tjeskoba, nisu samo paranoja. Izraelsko državljanstvo za Palestince je krhko i uvjetovano. Budući da Izrael ima na vlasti najekstremniju desnu vladu u svojoj povijesti, ne samo da izraelski ministri i zastupnici javno pozivaju na drugu Nakbu, nego također aktivno traže načine da prošire svoju mogućnost oduzimanja državljanstva Palestincima, kao sredstvo eliminirati palestinsku prisutnost u Palestini.
Od prvog dana, prije 75 godina, Izrael se borio s pitanjem Palestinaca koji su ostali u Palestini. David Ben Gurion, prvi izraelski premijer, usprotivio se predloženom zakonu o državljanstvu jer bi to dovelo do naturalizacije Palestinaca koji su ostali. Umjesto toga, želio ih je zadržati u statusu stanovnika jer bi bilo lakše protjerati stanovnike nego građane.
Zakon o državljanstvu, rekao je svojim ministrima u kabinetu, može pričekati. “Kada imate državu u stabilnom stanju, onda je pitanje državljanstva jednostavno. Ali ovdje tražite da donosite odluke o stvarima koje mi nismo zainteresirani finalizirati… Nalazimo se u nestabilnoj i promjenjivoj situaciji, pa zašto bismo se dovodili u nevolju rješavanjem ove stvari? Ne razumijem hitnost.”
Unatoč Ben Gurionovu stavu, Izrael je 1952. donio zakon o državljanstvu koji je doveo do naturalizacije Palestinaca koji su ostali. Međutim, to im državljanstvo nije davalo puna prava koja su uživali židovski Izraelci. Bilo je to rasno, inferiorno državljanstvo – ono koje nije dopuštalo mnogim Palestincima koji su ga dobili da se vrate u svoja sela, domove i zemlju, koje su im cionističke snage oduzele.
Više od sedam desetljeća kasnije, Izrael poduzima aktivne korake kako bi potkopao već osakaćeno državljanstvo Palestinaca i učinio ih ranjivijima na denaturalizaciju. Uživajući potpunu nekažnjivost za svoje zločine na međunarodnoj areni, Izrael zna da može nastaviti smanjivati ono malo zaštite koju njegovo državljanstvo nudi Palestincima.
Sada se postupno unapređuje jeruzalemski model kako bi se primijenio na Palestince '48, što nevjerojatno nalikuje Ben Gurionovom početnom planu.
Između 1967. i 2016. Izrael je ukinuo prebivalište za 14.595 Jeruzalemčana. Cilj je da se državljanstvo Palestinaca iz 1948. također lakše opozove.
Proces je započeo s palestinskim beduinom. Godine 2010. Ministarstvo unutarnjih poslova započelo je reviziju statusa državljanstva beduina, zaključivši da su tisuće njih "pogreškom" upisani kao državljani prema Zakonu o državljanstvu iz 1952. godine. Do sada su stotine službeno izgubile državljanstvo.
Tada su izraelske vlasti počele gurati pravni okvir koji dopušta denaturalizaciju na temelju percipirane "nelojalnosti".
U srpnju 2022. izraelski Vrhovni sud presudio je u slučaju Alaa Zayouda , palestinskog državljanina koji se navodno svojim automobilom zaletio u izraelske vojnike, da je "kršenje lojalnosti" dovoljna osnova za denaturalizaciju, čak i ako bi osoba kao rezultat toga postala apatrid. ove akcije.
Presuda, koja je izravno kršenje međunarodnog prava, utječe i na Palestince '48 i na palestinske Jeruzalemce. To znači da Izrael može procesuirati na temelju lažnih optužbi i oduzeti Palestincima njihov pravni status, ostavljajući ih bez statusa i bez državljanstva.
Samo u posljednje dvije godine, stotine Palestinaca, koji imaju ili izraelsko prebivalište ili državljanstvo, optuženo je za terorizam. Nakon događaja u svibnju 2021. – poznatih kao Intifada jedinstva – blizu 200 Palestinaca optuženo je za teroristička djela, samo zato što su branili svoje domove, zajednice i sveta mjesta od nasilja države i doseljenika. Sada im prijeti opasnost od gubitka statusa.
U veljači 2023. Izrael je poduzeo daljnji korak kako bi učvrstio mogućnost denaturalizacije usvajanjem zakona koji legalizira oduzimanje prebivališta ili državljanstva Palestincima zatvorenim pod optužbama za terorizam koji primaju financijsku pomoć od Palestinske uprave (PA). PA financijski podupire obitelji palestinskih zatvorenika u izraelskim zatvorima ili one koje su izraelske snage ubile ili teško ozlijedile.
Zakon, zajedno s presudom Vrhovnog suda iz srpnja 2022., otvara vrata za masovno protjerivanje Palestinaca. Odnosno, doseljenička kolonijalna država aparthejda usvaja i primjenjuje zakone koji omogućuju deportaciju domorodačkog stanovništva, što je kršenje međunarodnog prava.
Dok obilježavamo 75 godina od Nakbe, milijunima palestinskih izbjeglica i dalje je uskraćeno pravo na povratak, dok se '48 Palestinci i dalje suočavaju s nasiljem svoje ovisnosti o svom državljanstvu da ostanu u Palestini.
Naše nam državljanstvo, za sada i najvećim dijelom, omogućuje da ostanemo u domovini, ali smo i zatočeni njezinim paradoksom. Iako je izraelsko državljanstvo dio naše kolonizacije, vezani smo za njega i prisiljeni smo se za njega boriti.
Samo naše postojanje zahtijeva upravljanje ovim paradoksom, da smo i izraelski građani i kolonijalni podanici. Ali u isto vrijeme, naša prisutnost također potkopava izraelski narativ koji nastoji izbrisati Palestince i povijest Palestine i još je jedan čin otpora izraelskom apartheidu i kolonizaciji.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.