Dan pobjede bio je jedan od najvažnijih praznika u Sovjetskom Savezu. Moskva je izabrala slaviti poraz nacističke Njemačke 1945. 9. svibnja, dan kasnije od Zapada, jer je u sovjetskoj prijestolnici već bila prošla ponoć kada je u poraženom Berlinu potpisan dokument o kapitulaciji.
Za ruskog predsjednika Vladimira Putina, Dan pobjede također stoji u srži sekularne religije u kojoj je proveo svoje 23 godine u izgradnji vlasti – uvjerenja da je Rusija i nepobjediva i pravedna.
Ali ovogodišnje proslave Dana pobjede naglašavaju kako je Putinov kult postavio temelje za vlastiti poraz. Postoje dva razloga za to: prvo, ruski predsjednik je svoj rat protiv Ukrajine bacio kao nastavak pravedne borbe koja se poštuje na Dan pobjede, ali nije uspio zadržati tu zabludu; i drugo, neuspjeh njegovog nepravednog i krvavog rata dopušta Ukrajini i drugim istočnoeuropskim zemljama da povrate narativ pobjede u Drugom svjetskom ratu.
Ne može se podcijeniti koliko je kult Dana pobjede bio važan za Putinovu propagandu i legitimitet njegova režima. Tijekom posljednjih 20 godina parada Dana pobjede porasla je u pompi i razmjerima.
Putin je ponovno uveo brojne sovjetske tradicije, uključujući izlaganje velike vojne opreme na glavnim paradama Dana pobjede; također je prihvatio takozvane marševe "besmrtnog puka", u kojima se građani pridružuju masovnim procesijama s portretima svojih predaka koji su se borili u Drugom svjetskom ratu.
Od 2014. Kremlj je pomiješao ovu javnu memorijalizaciju s propagandom koja Ukrajinu prikazuje kao nasljednicu nacističkog režima. Čak i moskovski Muzej pobjede kombinira priču o Velikom domovinskom ratu – onako kako je Drugi svjetski rat poznat u Rusiji – sa onom o sukobu u Ukrajini.
No, iako u Rusiji nedvojbeno ima onih koji su uvučeni u ovu priču, događaji od prošle godine ozbiljno su je potkopali.
Treba samo pogledati broj Rusa koji su pobjegli iz zemlje u posljednjih godinu dana. Procjene pokazuju da ih je između 500.000 i milijun – više nego što je ispunilo obaveznu mobilizaciju koju je Putin morao uvesti prošlog rujna zbog nedostatka dobrovoljaca za borbu protiv "nacista" u Ukrajini.
Jasan nedostatak entuzijazma među ruskim stanovništvom za "specijalnu vojnu operaciju" – kako ju je Kremlj prvotno nazvao – također je prisilio Putina da se osloni na plaćenike.
Najvažniju bitku u proteklih šest mjeseci – onu za opkoljeni grad Bakhmut u ukrajinskoj regiji Donjeck – vodili su regruti privatne vojne tvrtke Wagner u vlasništvu Jevgenija Prigožina, poznatog i kao “Putinov kuhar”.
Prigožin je posljednjih dana javno objavio svoje nesuglasice s ministarstvom obrane, prijeteći da će se povući iz te borbe ako njegovim snagama ne budu osigurane odgovarajuće vojne opskrbe. Javna prepirka vjerojatno je bila nešto više od pokušaja prikrivanja činjenice da i Prigožin i vojno vodstvo nemaju veliku pobjedu u Bakhmutu ili drugdje koju bi mogli prezentirati Putinu za Dan pobjede.
Što je još gore, uoči ovogodišnjeg slavlja, čini se da Rusija nije u stanju osigurati svoj teritorij. Najmanje šest ruskih regija otkazalo je parade, upozoravajući da bi mogle biti mete ukrajinskih napada. Čak je i moskovski marš besmrtnog puka – u kojem je i sam Putin sudjelovao prošle godine – otkazan.
Na početku invazije punog opsega, Kremlj je tvrdio da će Kijev biti zauzet za tri dana. Ali 440 dana kasnije, čini se da ruska vojska i njeni plaćenici nisu ništa bliže pobjedi – čak ni u Bakhmutu.
Međutim, Putin ne pokazuje znakove preispitivanja svoje strategije. Otišao je predaleko i legitimitet svoje vladavine vezao je za sukob u Ukrajini. I dalje vjeruje da može pričekati zapadnu potporu Kijevu. Ali ova igra čekanja nosi svoje rizike za Putina, jer rat u Ukrajini nagriza njegov legitimitet.
Drugdje u postsovjetskom prostoru rađa se novi narativ o Danu pobjede, onaj koji je doista povezan s izvornim duhom otpora fašističkoj agresiji. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy predložio je uoči nje da se Ukrajina pridruži drugim europskim zemljama u proslavi pobjede nad nacizmom 8. svibnja i obilježava Dan Europe 9. svibnja.
U Drugom svjetskom ratu stradao je veći postotak ukrajinskog stanovništva nego ruskog. Kijev danas ima svako pravo polagati pravo na naslijeđe borbe protiv fašizma u otporu Putinovoj invaziji, a ima i koaliciju međunarodne potpore koja se može mjeriti s onom saveznika iz 1940-ih.
Druge istočnoeuropske zemlje, poput Poljske, Češke, Slovačke i Bugarske, također su napustile proslavu Dana pobjede iz doba komunizma 9. svibnja i umjesto toga obilježavaju ga 8. svibnja, zajedno s drugim državama EU-a. Oni, također, osporavaju pokušaj Kremlja da uskrsne narative o ratu iz sovjetske ere i umanji vlastiti doprinos pobjedi nad nacizmom.
Ovo je važan proces koji izravno dovodi u pitanje ne samo Putinovu propagandu nego i njegovu tvrdnju o legitimnosti.
Uoči svoje sveobuhvatne invazije, Putin se žalio da je Zapad pretvorio zemlju u "anti-Rusiju" i tvrdio da ukrajinske snage uz pomoć Zapada nastoje iskorijeniti ruski jezik, kulturu i povijest.
Njegove tvrdnje o etničkom čišćenju su se, naravno, pokazale lažima. Neprijateljski prijem koji su Ukrajinci koji govore ruski pružili ruskim vojnicima razbio je ovaj mit. Ali Putin je bio u pravu u vezi jedne stvari – da se Ukrajina pretvara u “anti” Rusiju, točnije u antiputinističku Rusiju.
Pokretanjem svog rata u Ukrajini i nastavljanjem smrtonosne borbe bez obzira na živote Rusa, Putin je postavio temelje vlastitog pada. On ne samo da gubi pravo na plašt Dana pobjede, već ga predaje onima koji se protive njegovom režimu.
Budući Dani pobjede slavit će poraz i nacističke Njemačke i Putinove Rusije.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.