Eksplozija 4. kolovoza 2020. u bejrutskoj luci opustošila je libanonsku prijestolnicu, ubivši više od 230 ljudi, ranivši više od 7000, te uzrokujući veliku štetu na domovima, bolnicama, školama i trgovinama. To je jedna od najvećih nenuklearnih eksplozija u posljednje vrijeme.
Tri godine kasnije, odgovorni još nisu pozvani na odgovornost, budući da libanonska politička elita nastavlja aktivno sabotirati istragu i pravni proces pokrenut nakon incidenta. Žrtve i njihove obitelji ne samo da ne dobivaju pravdu za ono što im se dogodilo, nego se također bore oporaviti od eksplozije usred paralizne ekonomske krize koju je ta ista elita pogoršala.
Od 2019. libanonska je valuta izgubila oko 98 posto svoje vrijednosti u usporedbi s američkim dolarom, što je izazvalo troznamenkastu inflaciju, širenje siromaštva i gladi i rezultiralo valom iseljavanja. Prema studiji Svjetske banke, to je rezultat namjerne depresije koju je dirigirala politička elita zemlje. Kriza je vjerojatno jedan od tri najozbiljnija ekonomska kolapsa koja je svijet vidio od 1850-ih.
Stanje libanonskog gospodarstva i činjenica da još uvijek nema dovoljno istrage o eksploziji u luci Beirut proizlaze iz sustava nekažnjivosti koji pustoši Libanon. Međunarodna istraga o eksploziji bila bi prvi značajan korak u pozivanju libanonskih vlasti na odgovornost i davanju konkretne nade ljudima usred beskrajne patnje kojoj su bili izloženi.
Novi poticaj za pravdu mora doći izvana jer su lokalni pravni postupci zapeli. Glavni istražitelj eksplozije, sudac Tarek Bitar, opetovano je bio opstruiran od strane javnih tužitelja koji štite vlasti optužene za zločine povezane s eksplozijom.
U siječnju je istraga obustavljena po peti put od početka. Odvjetnička komora Bejruta, Udruga libanonskih sudaca i Libanonska koalicija za neovisnost pravosuđa kritizirali su ometanje pravde, kao i Margaret Satterthwaite, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za neovisnost sudaca i odvjetnika, te drugi pravni stručnjaci.
U ožujku je Volker Türk, visoki povjerenik UN-a za ljudska prava, pozvao na hitnu i "ozbiljnu istragu o eksploziji u kolovozu 2020. … bez političkog uplitanja ili daljnjeg odgađanja".
Odmah nakon te izjave, Australija je zajedno s još 37 zemalja pozvala libanonske vlasti da osiguraju neovisnost i transparentnost nacionalne istrage. Međutim, besmisleno je apelirati na libanonsku političku elitu da nešto poduzme budući da su to isti ljudi koji su upleteni u eksploziju i kolaps gospodarstva i posjeduju izvanredne stupnjeve nekontrolirane moći.
Shvaćajući ovu stvarnost, na ovu treću godišnjicu eksplozije, više od 350 pojedinaca i organizacija u Libanonu i izvan njega, uključujući velik broj žrtava, izdalo je otvoreno pismo potpore rezoluciji Vijeća za ljudska prava UN-a koja bi ovlastila neovisnu istraga o eksploziji u luci Bejrut. Doista, takva misija utvrđivanja činjenica jedini je način da se napreduje proces odgovornosti.
Neki bi mogli biti skeptični u pogledu njegovog potencijala za uspjeh, ukazujući na kontroverzni Posebni sud za Libanon koji je osnovan kako bi istražio i procesuirao odgovorne za ubojstvo libanonskog premijera Rafika Haririja 2005. godine. Sud je djelomično odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a platila ga je libanonska vlada, a nije imao lokalni legitimitet.
Nasuprot tome, predložena misija za utvrđivanje činjenica o eksploziji u Bejrutu bila bi učinkovitija jer bi uživala širu međunarodnu potporu s obzirom da je Vijeće za ljudska prava UN-a reprezentativnije od Vijeća sigurnosti UN-a. Istraga također ne bi ništa koštala libanonsku vladu i imala bi lokalni legitimitet, budući da su članovi obitelji žrtava, lokalne organizacije i više od 40 članova parlamenta opetovano pozivali na takvu međunarodnu misiju.
Međunarodni zakon o ljudskim pravima neizostavno je dio ustavnog poretka Libanona. Stoga bi misija Vijeća UN-a za ljudska prava za utvrđivanje činjenica podržala istragu suca Bitara kroz libanonski pravosudni sustav.
Eksplozija ima značajne međunarodne dimenzije koje dodatno zahtijevaju međunarodnu istragu. Amonijev nitrat koji se zapalio i izazvao eksploziju išao je iz Gruzije u Mozambik na teretnom brodu koji je iznajmila Rusija kada je kapetan rekao da je dobio upute da neplanirano stane u Bejrutu i preuzme dodatni teret. Brod je stigao u Bejrut u studenom 2013., ali nikada nije otišao, zaplevši se u pravni spor oko neplaćenih lučkih pristojbi, nasukanih pomoraca i nedostataka broda. Nitko se nikada nije javio da preuzme pošiljku.
Sumnja se da je količina amonijevog nitrata koja je eksplodirala u bejrutskoj luci prošle godine bila jedna petina pošiljke koja je ondje iskrcana 2013. i da je velik dio tereta prebačen u Siriju kako bi se koristio u eksplozivima koji su se koristili u građanskom ratu.
Građani najmanje 15 drugih zemalja poginuli su u eksploziji u Bejrutu; šest od ovih nacija članice su UN-ovog Vijeća za ljudska prava, uključujući Bangladeš, Belgiju, Francusku, Njemačku, Pakistan i SAD. Ako traže pravdu za svoje građane, poslušaju zahtjeve libanonskog naroda, pokažu globalno vodstvo i iznesu rezoluciju za međunarodnu istragu, postoji značajna šansa da će cijelo vijeće podržati takvu inicijativu.
Dalal Mouawad, libanonska novinarka, uhvatila je ulog iza misije UN-ovog Vijeća za ljudska prava za utvrđivanje činjenica o eksploziji kada je izjavila tijekom intervjua za britanski Channel 4: "Ako nema odgovornosti i pravde… ako ovaj zločin ostane nekažnjen , to je to, to je kraj [za Libanon].”
Ako Vijeće UN-a za ljudska prava ne poduzme mjere, to bi omogućilo kolaps Libanona. Bio bi to moralni neuspjeh koji bi imao razorne posljedice ne samo za libanonski narod nego i za cijelu regiju, ako ne i cijeli svijet. Zato je svima u interesu tražiti i zahtijevati pravdu u Libanonu.
Michael Fakhri piše u svom osobnom svojstvu.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.