Britanski premijer Rishi Sunak obratio se 16. svibnja na summitu Vijeća Europe u Reykjavíku kako bi pridobio europsku potporu za kontroverzni "nacrt zakona protiv azila" svoje vlade. Prijedlog zakona ima za cilj blokirati sve putove za traženje azila u Ujedinjenom Kraljevstvu i poslati sve izbjeglice koje stignu u zemlju "na malom brodu" u pritvorske centre u Ruandi.
Da je ovaj zakon donesen prije 15-ak godina, ja danas možda ne bih bio živ.
U Veliku Britaniju sam stigao 2010., sa 26 godina, na probušenom gumenom čamcu. Bio sam traumatiziran torturom koju sam pretrpio u svojoj domovini, Sudanu, i iscrpljen dugim i mučnim putovanjem do sigurnosti. Dok je brod koji je curio stigao do britanske obale, sol morske vode stvorila je novi, kruti sloj na mojoj koži i bio sam uvjeren, možda po stoti put tog dana, da ću umrijeti.
Ovih dana u vezi s razvojem događaja u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sudanu ponovno proživljavam ova zastrašujuća sjećanja.
Dok s užasom gledam kako se sukob u Sudanu zaoštrava, vlada u mojoj novoj domovini zalaže se za zakon protiv izbjeglica koji će, ako bude usvojen, uskratiti zaštitu muškarcima, ženama i djeci koji su prisiljeni napustiti svoje domove u Sudanu .
Jednom sam bio jedan od njih – običan građanin koji živi običnim životom u Sudanu. Odrastao sam u jugoistočnom Sudanu početkom 2000-ih, a kasnije sam se preselio u Khartoum kako bih završio studij ekonomije na Sveučilištu Neelain. Strastven prema obrazovanju i pomaganju ljudima, ubrzo sam postao sindikalni vođa na sveučilištu. Moj posao je bio osigurati da pripadnici svih plemena i regija – od Sjevernog Sudana do Juga, i Istoka do Zapada – budu zastupljeni i uključeni u našu akademsku instituciju. Sudanu u to vrijeme još uvijek pada tragovi Drugog građanskog rata, a sukob nije bio nepoznanica u Sudanu i sveučilište nije bilo pošteđeno napetosti. Vlasti su bile sumnjičave prema studentima i naporno su radile na gušenju neslaganja na sveučilištima. I htjeli mi to ili ne, kao sindikalni čelnik bio sam u središtu svega. Vojni časnici bi me često privodili i ispitivali o mom mišljenju o vlasti i sudjeluje li netko od studenata u antirežimskim aktivnostima.
Kako je maltretiranje eskaliralo u torturu, zbog vlastite dobrobiti, kao i dobrobiti moje obitelji i prijatelja, odlučio sam pobjeći. Odlučio sam otići jer, da sam ostao, umro bih.
Nije bilo vize za koju bih mogao podnijeti zahtjev, niti stajati u redu u bilo kojem veleposlanstvu da zatražim azil. Nadalje, bilo je preopasno upozoriti ikoga na činjenicu da pokušavam pobjeći. Bez ikoga da mi pomogne, učinio sam što sam morao da pobjegnem. Skrivao sam se u stražnjim dijelovima kamiona i do devet dana u komadu i skakao na gumeni čamac s jednako očajnim strancima kao i moji suputnici kako bih pokušao doći do utočišta u kojem bih mogao imati priliku započeti novi život. U UK sam stigao jedva živ – bio sam uništen, i psihički i fizički.
Proces dobivanja azila u Ujedinjenom Kraljevstvu bio je još jedna bitka. Bio sam zatočen u ćeliji koja se nije previše razlikovala od one u kojoj sam bio mučen kod kuće. Čekala sam godinama prije nego što sam dobila status izbjeglice i mogla ponovno izgraditi svoj život. Srećom, dobrotvorne organizacije i društveni radnici ponudili su mi terapiju i socijalnu pomoć. Suosjećanje Britanaca bilo je ogromno i pomoglo mi je da se oporavim od mnogih trauma.
Danas tečno govorim engleski i vodim vlastitu uspješnu zaštitarsku tvrtku s više od 100 zaposlenih. Također sam se udala i zasnovala obitelj u Newcastleu – Ujedinjeno Kraljevstvo je sada doista moj dom.
Moja priča je naravno jedinstvena za mene, ali znam da je u mnogočemu slična iskustvima drugih tražitelja azila, iz Sudana i šire.
Da je okrutni prijedlog zakona protiv izbjeglica premijera Sunaka bio na snazi kad sam tek stigao u UK, ovaj život koji danas živim ne bi bio moguć, a možda ne bih ni bio živ. To vrijedi za tisuće drugih tražitelja azila koji su tijekom godina UK učinili svojim domom i postali dijelom britanskog društva.
Da je zakon koji je predložio gospodin Sunak bio na snazi kad sam prvi put kročio u Ujedinjeno Kraljevstvo, bio bih kažnjen što sam stigao na način na koji sam stigao, unatoč tome što nije postojao siguran i legalan put kojim bih mogao doći ovamo. Bilo bi mi uskraćeno pravo na traženje azila – ljudsko pravo zaštićeno međunarodnim pravom – i najvjerojatnije bih bio premješten u pritvorski centar u Ruandi.
Nedavno je, braneći vladin pristup imigraciji spaljene zemlje, ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman izjavila da Ujedinjeno Kraljevstvo "ne može nastaviti" prihvaćati migrante koji "preskoče red" za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo. Naravno, kao što je Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice također naglasio u svom odgovoru ministru unutarnjih poslova, "ne postoji viza za azil niti red za UK." Ogroman broj izbjeglica nema legalan ili siguran put za traženje azila u ovoj zemlji – spremni su prijeći najprometniju brodsku cestu u Europi u slabom gumenjaku jer im je to jedini put do preživljavanja i novog života u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Zbog toga mi je teško vjerovati da će novi prijedlog zakona premijera Sunaka pomoći smanjenju broja smrtnih slučajeva na Kanalu kako on tvrdi. Ljudi preuzimaju ove rizike i kreću na ta smrtonosna putovanja jer su očajni – jer shvaćaju da je alternativa gora. Nikakav prijedlog zakona protiv izbjeglica ili plan deportacije ne bi ih mogao zaustaviti.
Također, predloženi zakon bi rezultirao time da osobe koje su preživjele torturu poput mene ne dobiju pomoć koja im je očajnički potrebna kada stignu u UK. Ukidanje procesa koji omogućuju preživjelima poput mene da budu identificirani i da im se pomogne prouzročilo bi značajnu štetu, ali ni u kojem slučaju ne bi smanjilo teret imigracijskog sustava Ujedinjenog Kraljevstva.
Vladini glavni inspektorati i nevladine organizacije poput Freedom from Torture već godinama razgovaraju s osobama koje su preživjele torturu i drugima s iskustvom u procesu dobivanja azila u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dokazi pokazuju da ne postoji jednostavan način da se zadovolje svi dionici, ali se mogu unijeti brojne promjene kako bi se osiguralo da je postupak azila primjeren svrsi i human.
Bez obzira na to kako izbjeglice stignu na britanske obale, s njima se mora postupati pošteno i ljudski. To znači dopustiti im da podnesu zahtjev za azil bez suočavanja s bilo kakvom kaznom, uključujući prijetnju deportacije ili pritvaranja. Umjesto da troši novac na slanje ljudi miljama daleko u Ruandu ili na ponovno opremanje starih teglenica za stvaranje plutajućih pritvorskih centara, vlada bi trebala usmjeriti svoju pozornost i financije na osiguravanje Ministarstva unutarnjih poslova resursa koji su mu očajnički potrebni da istinski pomogne izbjeglicama. S odgovarajućim procesima i obukom, osobe koje su preživjele torturu među onima koji traže utočište u Ujedinjenom Kraljevstvu mogle bi se brzo identificirati i pružiti im pomoć koja im je potrebna za početak oporavka. Svi zahtjevi za azilom mogu se obraditi pravodobno, a traumatizirane izbjeglice mogu izbjeći život u limbu godinama.
Budući da sam odrastao u Sudanu i gledao kako se spušta u podjele i mržnju, predobro znam što se događa kada političari demoniziraju, marginaliziraju, pa čak i kriminaliziraju određene skupine ljudi kako bi odvratili pažnju od njihovih neuspjeha ili pridobili populističke glasove. Britanija ne bi trebala ostati na ovom opasnom putu. Umjesto da Vijeću Europe pokušava prodati svoj nehumani prijedlog zakona protiv azila, premijer Sunak bi trebao razgovarati sa svojim europskim kolegama o tome kako mogu zajedno raditi na zaštiti izbjeglica.
Britanska vlada trebala bi odustati od politike koja neće postići ništa osim povećanja patnje traumatiziranih izbjeglica i usredotočiti se na izgradnju sustava azila na koji svi možemo biti ponosni.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.