Dok obilježavamo još jedan Svjetski dan izbjeglica, čini se da je vlada Ujedinjenog Kraljevstva odlučna prevladati sve preostale pravne prepreke kako bi počela slati ljude koji tamo traže azil u moju domovinu, Ruandu.
Ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman nedavno je izjavila da "Ruanda ima evidenciju o uspješnom preseljavanju i integraciji ljudi koji su izbjeglice ili tražitelji azila", inzistirajući na tome da moja zemlja može udobno smjestiti sve one koji traže utočište u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Međutim, sama Ruanda stvara tisuće izbjeglica svake godine i njezina vlada tek treba jamčiti sigurno okruženje za ruandske izbjeglice smještene diljem svijeta da se vrate kući.
Prema Agenciji Ujedinjenih naroda za izbjeglice, UNHCR, samo 2021. oko 12.838 Ruanđana napustilo je zemlju i zatražilo azil negdje drugdje. A ovaj tragični trend nije započeo nedavno. Stanovnici Ruande bili su prisiljeni potražiti sigurnost u inozemstvu, u značajnom broju, prije neovisnosti zemlje 1962. godine.
Ruandska revolucija 1959. godine, na primjer, gurnula je oko 300 000 Ruanđana u egzil u susjednu Tanzaniju, Burundi, Demokratsku Republiku Kongo (tada Zaïre) i Ugandu. Nešto više od desetljeća kasnije, 1973., državni udar uzrokovao je bijeg dodatnih 40.000 ljudi iz zemlje.
Državni udar 1973., u kojem je Juvénal Habyarimana preuzeo vlast, transformirao je Ruandu u jednostranačku državu. Više od dva desetljeća jedna je stranka ostala na vlasti sa svojim predsjednikom jedinim predsjedničkim kandidatom, uzastopno pobjeđujući na izborima s gotovo 100 posto glasova.
Tijekom tog razdoblja, Ruanda je hvaljena zbog svojih gospodarskih postignuća , dobrih odnosa s regionalnim državama i sveukupne stabilnosti, ali je također bila široko kritizirana zbog kršenja ljudskih prava i nedostatka demokracije. Tijekom ta dva desetljeća, administracija Habyarimane učinila je vrlo malo da vrati kući tisuće izbjeglica koje su otišle 1959. i 1973. godine.
Godine 1990. Ruandska patriotska fronta (RPF), naoružana skupina sastavljena od potomaka onih koji su pobjegli iz zemlje nakon revolucije 1959., pokrenula je napad na Ruandu. Zemlja se konačno vratila na višestranački sustav 1991., a 1993. Habyarimanova vlada postigla je krhki mirovni sporazum s RPF-om. Do tada je broj izbjeglica iz Ruande i Ruanđana neodređenog statusa koji žive u susjednim zemljama dosegao najmanje 600.000.
Međutim, sve nade u nastajanju za rješenjem izbjegličkog problema slomljene su 1994. kada je Habyarimana ubijen. Posljedični građanski rat kulminirao je genocidom nad Tutsima i natjerao oko 1,75 milijuna dodatnih Ruanđana da potraže utočište u susjednim zemljama.
RPF, predvođen Paulom Kagameom, na kraju je porazio vladine snage i preuzeo kontrolu nad Ruandom. Nakon ove pobjede, približno 700.000 ruandskih izbjeglica (većina su bili oni koji su pobjegli iz Ruande tijekom revolucije 1959., uključujući njihovu djecu rođenu u egzilu) vratilo se u Ruandu.
Za razliku od prethodnih vlada Ruande, administracija RPF-a na čelu s Kagameom bila je odlučna vratiti sve izbjeglice iz Ruande kući, koristeći meku ili tvrdu moć – pod svaku cijenu.
Godine 1996., kao dio koalicije Saveza demokratskih snaga za oslobođenje Konga (AFDL), ruandska vojska napala je DRC i borila se protiv ruandskih snaga koje su ondje potražile utočište nakon genocida 1994. godine. Tijekom tog sukoba izravno su napadnuti kampovi koji su primali izbjeglice iz Ruande, a UN je izvijestio da je u tom procesu ubijeno na tisuće izbjeglica iz Ruande i državljana Konga. Blizu 750.000 ruandskih izbjeglica vratilo se u Ruandu kao rezultat ovog sukoba. Neki od preživjelih još uvijek žive u DRC-u, dok su drugi uspjeli pobjeći u zemlje južne Afrike i izvan afričkog kontinenta. Svi oni sa sobom nose užasna sjećanja na državno nasilje.
Kasnije je ruandska vlada pokušala vratiti izbjeglice kući potpisivanjem sporazuma o dobrovoljnoj repatrijaciji s vladama afričkih država koje primaju ruandske izbjeglice kao što su Zambija , Uganda , Tanzanija , Republika Kongo , Malavi , Namibija , Zimbabve i Mozambik
Godine 2009., kako bi potaknula repatrijaciju, vlada Ruande uvjerila je UN da ukine izbjeglički status Ruanđana koji su napustili zemlju prije studenog 1998. Ova je odluka stupila na snagu u lipnju 2013., pružajući dodatne poticaje za povratak Ruanđana u inozemstvu. Inicijative kao što su "Dođi i vidi" i "Dan Ruande" u raznim zemljama također su pokrenute u pokušaju da se izbjeglice iz Ruande vrate u svoju domovinu.
Međutim, unatoč svim tim naporima, broj izbjeglica iz Ruande u Africi i izvan nje i dalje je zabrinjavajuće visok. Prema posljednjim podacima UNHCR-a, još uvijek ima više od 200.000 izbjeglica iz Ruande u DR Kongu, blizu 24.000 u Ugandi, 10.000 u Republici Kongo, blizu 6.000 u Zambiji, više od 4.000 u Mozambiku, blizu 4.000 u Malaviju i više od 2000 u Keniji.
Postoje uvjerljivi razlozi zašto se toliko izbjeglica iz Ruande ne želi – ili se ne osjećaju dovoljno sigurnima – vratiti u svoju domovinu.
Razorna sjećanja na građanski rat, genocid nad Tutsima i ubojstva izbjeglica u DR Kongu od strane vladinih snaga još su uvijek svježa u glavama mnogih izbjeglica iz Ruande, a u nedostatku sveobuhvatne politike pomirenja, nemaju mnogo razloga da žele povratak u Ruandu.
Štoviše, trajno siromaštvo i duboka nejednakost, zajedno s raširenim političkim progonom i ugnjetavanjem, ne samo da obeshrabruju povratak postojećih izbjeglica, već tjeraju sve više Ruanđana da napuste zemlju i potraže sigurnost negdje drugdje.
Dosije o ljudskim pravima u Ruandi nije skriven od svijeta. Freedom House godinama ocjenjuje Ruandu kao "neslobodnu" u svojim autoritativnim izvješćima Sloboda u svijetu. Ugledne međunarodne nevladine organizacije redovito kritiziraju stanje građanskih sloboda i političkih prava u zemlji. Progon ruandskih oporbenih figura i percipiranih disidenata, u Ruandi i izvan nje, već je mnogo puta dospio na međunarodne naslovnice.
Osobno znam kako je svatko tko se usudi (ili se smatra da) dovodi u pitanje vladinu politiku i narative progonjen i označen kao “neprijatelj države koji namjerava destabilizirati Ruandu”.
Dobrovoljno sam se vratio u Ruandu iz egzila u Nizozemskoj 2010.
Nadao sam se da ću registrirati svoju političku stranku i kandidirati se za predsjedničke izbore kasnije te godine. No, uvučen sam u politički motiviran sudski postupak koji je rezultirao kaznom od 15 godina zatvora. Čak i kad je Afrički sud za ljudska prava i prava naroda oslobodio moje ime u žalbi, vlada Ruande odbila je priznati nalog suda.
Nakon što sam proveo osam godina u zatvoru, od čega sam pet bio u samici, na kraju sam pušten predsjedničkom milošću 2018. Međutim, još uvijek ne mogu registrirati svoju političku stranku i tako ostvariti svoja najosnovnija politička prava u svojoj domovini.
Moja priča, kao i priča drugih koji su prošli i nastavljaju prolaziti kroz slična ili još gora iskustva zbog izazivanja vlade, nedvojbeno su među razlozima zašto se toliko izbjeglica iz Ruande ne želi vratiti u svoju zemlju.
Zapravo, izbjeglice su izazov ruandskoj vladajućoj stranci u Africi i šire.
Na primjer, neke izbjeglice iz Ruande formirale su oružanu skupinu, Demokratske snage za oslobođenje Ruande (FDLR), u istočnom DRC-u na prijelazu stoljeća i još uvijek aktivno pokušavaju preuzeti kontrolu nad Ruandom. Oružane snage Ruande pokrenule su vojne operacije protiv skupine na tlu Konga u brojnim prilikama. Unatoč nebrojenim uspješnim operacijama protiv skupine i uhićenjima nekoliko istaknutih vođa skupine, ruandska vlada i dalje vidi FDLR kao ozbiljnu prijetnju sigurnosti Ruande.
Uz oružane skupine koje su formirale izbjeglice iz Ruande koje djeluju u istočnom DRC-u, postoje političke skupine koje su osnovale izbjeglice iz Ruande koje se protive trenutnoj vladajućoj stranci u Ruandi i agitiraju za više političkih sloboda u zemlji. Članovi tih skupina rade na povećanju političke uključenosti u Ruandi i vrše pritisak na vladu da im omogući siguran povratak kako bi mogli ostvarivati svoja politička prava bez ikakvih ograničenja u svojoj zemlji. Do sada, unatoč svojim tvrdnjama da želi da se svi građani Ruande vrate kući, vladajuća stranka Ruande nije ponudila nikakva politička jamstva tim potencijalnim povratnicima. Umjesto toga, ruandska vlada tvrdi da su te političke skupine povezane s naoružanim disidentskim skupinama u istočnom DRC-u. Također je optužio Burundi i Ugandu za potporu tim skupinama, što je dovelo do povećanih napetosti u ionako nestabilnoj regiji.
Od svibnja, vlada Ruande je uključena u dijalog s vladom DRC-a i UNHCR-om kako bi otvorili put za dobrovoljnu repatrijaciju kongoanskih i ruandskih izbjeglica smještenih u dvije zemlje. Cilj dijaloga je osigurati da se sve izbjeglice vrate u svoje zemlje dobrovoljno, sigurno i dostojanstveno.
Iako je ovaj napor nedvojbeno hvale vrijedan, važno je naglasiti da u slučaju Ruande takvi pokušaji UN-a ili vlade usmjereni na rješavanje duboko ukorijenjenog pitanja izbjeglica nikad nisu urodili plodom u prošlosti.
Ako Ruanda želi primiti sve svoje građane natrag unutar svojih granica, okončati nasilje u Ruandi i DR Kongu i doista postati stabilna, demokratska zemlja koja može prihvatiti tražitelje azila iz cijelog svijeta, vlada se mora uhvatiti u koštac s ključnim pitanjima koja navesti Ruanđane u bijeg i odbiti se vratiti kući.
Prvo i najvažnije, treba poduzeti potrebne korake za odvajanje ruandske politike od nasilja, uklanjanjem svih društvenih i političkih poticaja za disidentske skupine da uzmu oružje ili se bave politikom u egzilu.
Kako bi to postigla, vlada Ruande mora ući u uključiv i otvoren dijalog s, među ostalima, izbjeglicama iz Ruande sa svih strana. Trebala bi iskoristiti ovaj dijalog za izradu nacrta reformi upravljanja koje bi jamčile političku uključenost, poštivanje ljudskih prava i vladavinu zakona u Ruandi, a koje mogu podržati svi dionici. Razvojni partneri Ruande, poput Ujedinjenog Kraljevstva, trebali bi poticati i podržavati takav proces.
Nema smisla da Ruanda prihvaća tražitelje azila koji će biti poslani iz Ujedinjenog Kraljevstva, dok se nije pozabavila vlastitim unutarnjim problemima zbog kojih proizvodi vlastite izbjeglice.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.