U srcu sudanske tragedije koja traje leži poznata travestija.
Desetljećima su zemlje na Bliskom istoku patile od vojnih udara izvršenih u ime nacionalnog spasa, ponosa i prosperiteta koji su uvijek kulminirali katastrofom.
Mnoge državne udare u 1950-ima i 1960-ima – od Sirije do Sudana, preko Egipta, Iraka, Jemena i Libije – predvodili su mladi časnici s uzvišenim vizijama i velikim nadama u zamjenu užasnog statusa quo boljom, prosperitetnijom budućnošću, slobodnim poniženja i poraza.
No novijim državnim udarima, poput onog u Alžiru 1992., Egiptu 2013. i Sudanu 2021., nedostajalo je vizije i ambicije osim pukog blokiranja političkih promjena i vraćanja užasnog statusa quo ante koji je pogodovao vojnoj moći i privilegijama.
Svi ti državni udari uglavnom su završili katastrofom bez obzira na njihove prvotne ciljeve, a ipak se farsa nastavlja dok generali danas tvrdoglavo ponavljaju ludosti svojih prethodnika bez kraja, nažalost.
Da su državni udari od bilo kakve koristi za državu, Sudan bi bio najprosperitetnija država u regiji. Imala je više od desetak državnih udara i pokušaja puča otkad je stekla neovisnost 1958. godine.
Ali nije. Svi državni udari – pokušani, realizirani i neuspjeli – imali su razoran učinak na zemlju, oslobađajući represiju nad njezinim stanovništvom koje se bori i destabilizirajući državu.
Unatoč ovoj tragičnoj povijesti, oni koji nikada nisu pobijedili na bojnom polju još uvijek žarko napadaju civile i civilne institucije te nasilno guše političke stranke kao da su državni neprijatelji, a sve kako bi sačuvali svoju vlast.
Među nekoliko ozbiljnih studija o arapskim vojskama nalazi se rad Arapskog centra za istraživanje i političke studije koji bilježi obrazac ponašanja koji je zajednički većini državnih udara, uključujući i posljednji u Sudanu.
Tvrdi se da kad jednom preuzmu političku vlast, pučisti je se ne odriču dobrovoljno. Drugim riječima, oni ne grabe moć da bi drugi vladali njima. A nakon što svrgnu šefa države, vođe državnog udara počinju sumnjati jedni na druge i teže se okrenuti jedni protiv drugih.
Štoviše, vojni čelnici-politički čelnici skloni su militarizaciji politike i politizaciji vojske na štetu državnih institucija i naroda. Nesposobni ili nesposobni pružiti socioekonomska rješenja za probleme svojih nacija, pribjegavaju vjerskom populizmu, sektaštvu ili jedinom jeziku kojim vladaju – sili. Oni održavaju nestabilnost u ime stabilnosti i strah u ime sigurnosti.
Stoga nije iznenađenje da su vođe sudanskog državnog udara, general Abdel Fattah al-Burhan, zapovjednik vojske, i general Mohamad Hamdan “Hemedti” Dagalo, čelnik Snaga za brzu potporu (RSF), slijedili iste prijevarne načine i sredstva monopolizirati vlast nakon svrgavanja predsjednika Omara al-Bashira 2019.
Nije bilo šokantno što su nestašni generali istisnuli civilnog premijera Abdalla Hamdoka 2022., otprilike 14 mjeseci nakon što su postigli dogovor sa Snagama za slobodu i promjene, koje su predvodile civilni pokret koji je izazivao al-Bashirov režim.
Kad su nacionalni i međunarodni pritisci porasli, sklopili su novi dogovor, prijelazni okvirni sporazum, kojim su nastojali sačuvati svoju moć.
Kako je rastao njihov utjecaj, rasla je i njihova sumnjičavost jednih prema drugima. Kad su pokušaji podjele vlasti propali, bilo je samo pitanje vremena kada će njihovo nepovjerenje i nesloga eskalirati u otvoreni, krvavi sukob.
S obzirom da se bitke zaoštravaju na ulicama Khartouma i drugih većih gradova, a šanse za pomirenje nestaju svakim danom, teško je reći kada bi borbe mogle završiti ili tko će vjerojatnije pobijediti.
Ono što je do sada jasno jest da je manje moćan, ali mobilniji i u bitkama testiran RSF slijedio asimetrične strategije, brzo se raspoređujući u osjetljive centre moći kako bi postigao brze pobjede protiv manje mobilne vojske. Također pokušava zarobiti ili ubiti al-Burhana i tako zadati odlučujući psihološki udarac oružanim snagama.
Ako RSF ne ostvare brzu pobjedu i borbe se nastave nesmanjenom brzinom, veća, moćnija nacionalna vojska, koja ima prednost sofisticiranijih oružja poput borbenih zrakoplova, mogla bi na kraju prevladati, iako po užasnu cijenu za Sudan i sudanski narod .
Da budemo sigurni, al-Burhan i Hemedti, koji su bili moćni pokretači al-Bashirove diktature prije nego što su se okrenuli protiv njega, imali su dugu, krvavu povijest od Darfura do Jemena. Urotili su se protiv narodnog ustanka protiv al-Bashira 2019. i potkopali političku transformaciju prema civilnoj vlasti. A danas su i jedni i drugi de facto izgubili svako pravo da vode državu, cinično je vukući na put krvoprolića i razaranja.
Rekavši to, dva moćnika imaju vrlo različite pedigree i vode dvije vrlo različite vojne snage. Dok je al-Burhan profesionalni vojnik koji se popeo u činove vojske s jasnim strukturama i operativnim sustavima, Hemedti je bio odmetnuti krijumčar deva koji je postao unajmljeni pištolj koji je postao vođa opake milicije koja vodi nedopuštenu trgovinu i funkcionira prema svojim hirovima i maštama.
Al-Burhanovi prijestupi su nečuveni, s obzirom na njegov položaj zapovjednika vojske. Ali upravo zato Sudan zaslužuje nacionalnu vojsku čiji su čelnici profesionalni, legitimni i odgovorni svojoj vladi.
Svaka država zahtijeva ili zaslužuje istinski nacionalnu vojsku, ali nijedna država ne treba miliciju u sjeni koja funkcionira iznad zakona. To je recept za vječnu katastrofu.
To ne znači da sudanski narod sada mora stati na stranu dok se moćnici bore protiv njega na štetu sigurnosti i stabilnosti zemlje. Bez obzira na ishod, nakon što ova bezobzirna, krvava borba završi, nadajmo se uskoro, Sudan mora revidirati svoju vojsku i osloboditi se svih milicija.
Dok su prisiljeni izabrati manje od dva zla, Sudanci bi se trebali odlučiti za treći izbor: demokratski izabranu vladu predvođenu civilima koja nadzire povratak vojske u svoje vojarne.