Summit čelnika G7 u Hirošimi ovog vikenda bit će višestruko važan.
Usred globalne energetske krize, kontinuiranog rata Rusije protiv Ukrajine i zatvaranja mogućnosti za djelovanje u vezi s klimatskim promjenama, čelnici vlada Kanade, Francuske, Njemačke, Japana, Italije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država okupit će se na mjestu gdje je postavljena prva atomska bomba na svijetu. To je nedvojbeno dramatična pozadina u kojoj će svjetski čelnici raspravljati o pitanjima koja utječu na zajedničku budućnost naših ljudi i našeg planeta.
Japanski premijer Fumio Kishida i američki predsjednik Joe Biden pozicionirali su se kao lideri u pitanjima koja se odnose i na klimu i na sigurnost — potonje je ključni element Kishidine odluke da bude domaćin pregovora u Hirošimi . Ali obje su napravile korake unatrag u pogledu svojih klimatskih obveza.
Možda je najveća vježba dima i zrcala bila japanska promocija opasnog fosilnog plina kao komponente globalne energetske tranzicije. Japanska vlada već neko vrijeme promiče razvoj LNG-a uzvodno. Uzmite u obzir projekt Sahalin-2 — razvoj nafte i plina na otoku Sahalin u Rusiji, u kojem dvije japanske tvrtke zajedno posjeduju 22,5 posto udjela, što Tokio čini suučesnikom u pomaganju Kremlju u financiranju rata u Ukrajini.
Država je također odgovorna za financiranje katastrofalne tvornice ugljena Matabari u Bangladešu – jednoj od zemalja svijeta koja je najviše pogođena klimom. Postrojenje košta osam do deset puta više nego slični projekti. Japan se također zalaže za preuređenje postrojenja za uvoz LNG-a na obali Bangladeša, što bi moglo dovesti do još većeg vađenja fosilnih goriva.
Na domaćem planu Kishida nastavlja izražavati podršku neobnovljivim načinima tranzicije japanske energetske mješavine, uključujući promicanje zajedničkog izgaranja amonijaka i vodika. Ali sve je jasnije da je to usmjereno na opravdavanje kontinuirane uporabe elektrana na ugljen i plin nakon 2030. i produljenje upotrebe opasnih, starih nuklearnih elektrana u Japanu na više od 40 godina – što je prag postavljen nakon katastrofe u Fukushimi. A ako se radi o plinu u Bangladešu, japansko financiranje stoji iza prekomorskih projekata ugljena u zemljama poput Filipina, Vijetnama i Indonezije.
Što je sa SAD-om?
Dok je slavio pobjedu usvajanjem Zakona o smanjenju inflacije , koji uključuje 369 milijardi dolara financiranja za borbu protiv klimatskih promjena, Biden je u posljednja dva mjeseca odobrio dvije mega inicijative za fosilna goriva na Aljasci — jedan od najvećih američkih projekata bušenja nafte u posljednjim desetljećima , i planira izvoz LNG-a, uključujući i kroz cjevovod dug 1300 km (800 milja). Ironično, očekuje se da će Japan biti najveći kupac plina iz LNG projekta.
Biden tvrdi da je klimatski predsjednik, ali nastavljajući odobravati mega projekte fosilnih goriva, on krši svoja klimatska obećanja i izdaje ionako preopterećene zajednice na prvoj crti klimatskih promjena.
I ne radi se samo o SAD-u i Japanu. Cijeli G7 podržao je takozvani "pravedni" dogovor o energetskoj tranziciji s Indonezijom koji toj državi jugoistočne Azije omogućuje korištenje fosilnog plina kao prijelaznog goriva. Fosilni plin posljednji je očajnički pokušaj industrije da zadrži svoj monopol na energetsku sigurnost i blokira potrebnu tranziciju čiste energije iz pravednih izvora, pravedno provedenu. LNG je fosilno gorivo: kada sagorijeva, ispušta otrovne stakleničke plinove — uglavnom metan koji zadržava toplinu — u atmosferu.
Kao i kod svakog drugog fosilnog goriva, fosilni plin nalazi se na određenim geografskim lokacijama, što znači da se dobit od njegove ekstrakcije privatizira među korporacijama fosilnih goriva i vladama u tim područjima, dok se negativni učinci njegove ekstrakcije socijaliziraju među zajednicama diljem svijeta.
Izgledi za smislene obveze o klimi na summitu G7 tijekom sljedeća tri dana bili su oslabljeni ishodom sastanka ministara okoliša grupe u travnju u Sapporu, Japan. U suprotnosti sa znanstvenim konsenzusom da se elektrane na ugljen moraju postupno ukinuti do 2030. kako bi se osigurao svijet u kojem se može živjeti, SAD, Japan i Europska unija blokirali su potez da se postavi rok za članice G7.
Ono što sedam najvećih svjetskih naprednih gospodarstava čini – i ne čini – u vezi s energetskom tranzicijom u sljedeća tri dana utjecat će na cijeli planet. Te su zemlje odgovorne za neproporcionalnu količinu globalnih emisija koje su dovele do trenutne klimatske krize. Zajedno s međunarodnim financijskim institucijama poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, mogli bi učiniti značajne pomake prema okončanju ere fosilnih goriva — za vlastita gospodarstva i pružanjem tehničke i financijske potpore zemljama u razvoju u tranziciji.
Zemlje u razvoju tražit će smjernice u priopćenju G7. Ako najbogatije nacije svijeta nisu voljne poduzeti hrabre korake prema globalnom gospodarstvu bez fosilnih goriva, zašto bi zemlje koje tek trebaju proći istu razinu gospodarskog razvoja snosile najveći teret poremećaja izazvanih odmakom od fosilnih goriva?
Izbor pred čelnicima G7 je jednostavan: hoće li nas zaključati u beskrajni klimatski kaos ili će zapravo voditi razgovore kako bi stvorili pravednu, sigurnu i životnu budućnost za sve nas?
Stavovi izneseni u ovom članku su vlastiti autori i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.