Izbori u Turskoj 14. svibnja privlače značajnu međunarodnu pozornost, a glavni mediji ih nazivaju “najvažnijim izborima 2023.”. Čini se da se mnogi na Zapadu nadaju da će Turci konačno zamijeniti predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovu Stranku pravde i razvoja (AKP) s popustljivijim liberalnim vodstvom koje će donijeti duboku promjenu u unutarnjoj i međunarodnoj politici zemlje.
To bi se moglo pokazati kao pusta želja. Čak i ako Erdogan bude izglasan, a to je veliko ako, njegovo će nasljeđe sigurno opstati.
Na Zapadu je turski predsjednik opisan kao "drugi Putin", populistički autokrat koji izaziva podjele i odlučan je slijediti svoj san o carstvu. Kritiziran je zbog upravljanja sveprisutnim sustavom nepotizma, slabe ekonomije, visoke inflacije i devalvacije valute.
Nasuprot tome, njegov glavni suparnik, oporbeni kandidat Kemal Kilicdaroglu, prikazan je kao složan, skroman i odgovoran vođa koji će obnoviti demokraciju i popraviti odnose sa Zapadom ako pobijedi. Očekivano, takve su karakterizacije osudili turski proErdoganovi mediji i ismijali ih kao arogantne i maštovite.
Kako se bliže izbori, još nije jasno tko će biti sljedeći predsjednik. Većina nacionalnih anketa predviđa tijesnu utrku s Erdoganom koji zaostaje za Kilicdarogluom za nekoliko postotnih bodova. Ali anketari su općenito politički i nepouzdani, a čini se da mnoge birače više vodi gađenje prema Erdoganu nego ljubav prema Kilicdarogluu.
U stvarnosti, pobjeda je natjerati ljude da se pojave na glasačkom mjestu, a sadašnji predsjednik pokazao se prilično domišljatim u okupljanju svoje baze. Kao iskusan političar i karizmatični borac, Erdogan je ojačao svoju bazu među konzervativcima ruralne i radničke klase. Čini se da su njegovi pristaše predaniji i više uloženi u njegov reizbor nego što je oporbena koalicija od šest stranaka predana svom kandidatu i stoga je vjerojatnije da će izaći na izbore, bilo po kiši ili suncu.
Erdogan jasno razumije da se izbori dobivaju i gube uglavnom zbog domaćih, a ne vanjskih poslova. Iskoristio je, dakle, poluge države u svoju korist, dajući uoči izbora velike najave o nadolazećoj sudbini Turske.
Ako Erdogan pobijedi, sigurno će udvostručiti svoje domaće i vanjske ciljeve, posebice prema Rusiji, Europi i Sjedinjenim Državama. Nastavit će slijediti hibridni pristup prema velikim silama balansirajući interese Turske sa Zapadom i Rusijom. Zadržat će članstvo Turske u NATO-u dok će jačati trgovinske i geopolitičke odnose s Rusijom.
Kilicdaroglu bi, s druge strane, mogao biti sklon preokrenuti neke od domaćih političkih i ekonomskih politika svog prethodnika i poništiti neke od neliberalnih mjera donesenih nakon neuspjelog puča u Turskoj 2016. u korist većeg institucionalizma. No, sudeći prema povijesnom zapisu, čelnici u Turskoj i drugdje nastoje zadržati izvršne ovlasti i privilegije koje su naslijedili od svojih prethodnika. Lakmus test za Kilicdaroglua može biti njegova spremnost i sposobnost da poništi Erdoganove ustavne reforme i vrati parlamentarni sustav.
Kilicdaroglu, koji nema iskustva u vanjskoj politici, bio je usredotočen na domaća pitanja i posrnulo gospodarstvo. Bude li izabran, vjerojatno će ublažiti ton Turske prema zapadnim i NATO partnerima i ukloniti njezin veto na članstvo Švedske u vojnom savezu.
No, dvojbeno je da bi on žrtvovao unosan ekonomski i energetski odnos Ankare s Moskvom – pogotovo jer je bilateralna trgovina prošle godine dosegla 70 milijardi dolara – kako bi zadovoljio Zapad. S bivšim Erdoganovim saveznikom i strategom Ahmetom Davutogluom koji je sada na njegovoj strani, Kilicdaroglu će vjerojatno zadržati aktivni regionalni i međunarodni položaj Turske, koji je, unatoč nekim neuspjesima, služio gospodarskim i geopolitičkim interesima zemlje. Kad je riječ o nacionalizmu, sekularizmu i kurdskom pitanju, možda će doći do nekih promjena, ali će i dalje biti kontinuiteta.
Stoga nemojte očekivati da će Turska napraviti zaokret i vratiti se na svoje stanje prije 2002. godine, a kamoli odustati od svog poboljšanog geopolitičkog položaja kao regionalne sile s kojom treba računati. Doista, nade Zapada za resetiranje s Ankarom mogle bi pasti u vodu, ali to možda i nije toliki problem u Washingtonu i Bruxellesu.
Obje su strane bile realisti kada je riječ o vanjskoj politici unatoč mnogo retorike o načelima i ljudskim pravima. A sudeći po njihovom popuštanju autokratskim bliskoistočnim režimima, njihovi interesi općenito su važniji od vrijednosti. Zapad će stoga prihvatiti da Turska također ima regionalne aspiracije, bez obzira na ishod izbora.
Nakon dva desetljeća na vlasti, Erdogan je radikalno transformirao unutarnju i vanjsku politiku Turske i bilo bi teško to vratiti unatrag, pogotovo jer se njegova AKP pojavila kao moćna politička snaga s prodornim društvenim i birokratskim utjecajem. Voljeli ga ili mrzili, mora se priznati da je Erdogan bio dosljedan predsjednik koji će ostaviti traga u Turskoj bez obzira na to pobijedi li ili izgubi na predstojećim izborima.