Erupcija borbi u sudanskoj prijestolnici u subotu donijela je sedam milijuna ljudi u Kartumu stvarnost višestrukih sukoba u Sudanu. Mnogi njegovi stanovnici i sami su raseljeni zbog rata i možda su se nadali da su te noćne more ostavili za sobom u državama iz kojih potječu.
Prepuna metropola na rubu je kolosalne humanitarne katastrofe, pogotovo jer njezin već oslabljeni zdravstveni sustav dolazi u zastoj, voda i struja su prekinuti, a do hrane je sve teže doći.
Ova kriza kulminacija je procesa raspada države koji se intenzivirao u posljednjim godinama režima bivšeg predsjednika Omara al-Bashira i pogoršao tijekom kaosa koji je uslijedio nakon njegovog svrgavanja 2019. godine.
Od stjecanja neovisnosti, Sudan se suočio s nizom pobuna i građanskih ratova , tijekom kojih su se država i društvo počeli raspadati. Sukobi su eskalirali plemenske i etničke napetosti dok su politički vođe išli putem manjeg otpora, projicirajući političke razlike u plemensku polarizaciju, militarizirajući natjecanje oko resursa i probudivši stare svađe i rivalstva.
U međuvremenu su se milicije udružile s Khartoumom umnožile. Ova anomalija u vojnim poslovima države kulminirala je stvaranjem čudovišta u obliku takozvanih Snaga za brzu podršku (RSF), predatorskog “obiteljskog posla” koji je postao glavni igrač u nacionalnoj, pa čak i regionalnoj politici.
Korijeni RSF-a sežu u 2003. kada je njegovog trenutnog vođu, Mohameda Hamdana “Hemedtija” Dagala, njegov rođak Musa Hilal regrutirao kao zapovjednika u plemenskoj miliciji koju je al-Bashirov režim angažirao za borbu protiv pobune u Darfuru.
Istakao se kao nemilosrdan zapovjednik i postao suparnik svome dobročinitelju Hilalu. Kada se potonji razišao s režimom 2013., al-Bashir je izdao dekret, formirajući RSF od plemenskih milicija koje su se borile u Darfuru i imenovavši Hemedtija za svog vođu.
Godine 2015. RSF je činio najveći kontingent unutar sudanskih snaga koji se pridružio ratu Saudijske Arabije u Jemenu.
Časnik za vezu koji je koordinirao tim snagama bio je izvjesni general Abdel Fattah al-Burhan , koji je godinama blisko surađivao s Hemedtijem u Darfuru, a koji je danas načelnik stožera sudanske vojske. Njih dvojica su se zbližili sa saudijskim i emiratskim čelnicima, a Hemedti se obogatio od svojih milicija koje su se borile u Jemenu.
Godine 2017. donesen je zakon kojim RSF postaje formalna komponenta vojske, ali pod izravnim zapovjedništvom predsjednika. Al-Bashir je također dao snagama baze u Khartoumu budući da je postao nepovjerljiv prema vojsci, gdje je neslaganje protiv njegove korumpirane politike bilo u porastu. Od tada je Hemedti počeo skupljati sve više moći i bogatstva, postavši po mnogima najbogatiji čovjek u Sudanu.
Ova integracija ozloglašene milicije u više ešalone vlasti ugrozila je integritet same države, pogoršavajući dinamiku destabilizacije koja je desetljećima pogađala državu. To je zauzvrat učvrstilo istaknutost nedržavnih vojnih aktera koji su izazivali i razvodnjavali državnu vlast.
Ako bismo prihvatili definiciju njemačkog sociologa Maxa Webera o državi kao entitetu koji uspješno “polaže pravo na monopol nad legitimnom uporabom fizičke sile unutar određenog teritorija”, tada se čini da je sudanska država imala višegodišnji deficit državnosti.
Pad al-Bashira više je pogoršao problem nego ga olakšao. Nepovjerenje između civilnih revolucionarnih snaga i vojske navelo je mnoge da se oslanjaju na RSF i njegovog skliskog zapovjednika kao saveznika.
Nacrtom Ustavne deklaracije iz kolovoza 2019. stvoreno je Prijelazno vijeće za suverenitet, koje je preuzelo upravljanje zemljom. Hemedti je imenovan njezinim zamjenikom, čime je preuzeo ovlasti jednake potpredsjedničkim. To je samo dodatno pothranjivalo njegove ambicije.
Hemedti je počeo gurati RSF dalje prema paritetu (i rivalstvu) s vojskom. Kao rezultat toga, milicija je narasla na gotovo 100.000 teško naoružanih vojnika (s 5.000 u 2013.) s više baza diljem Khartouma i prisutnosti u 17 država.
Njegov posljednji kobni potez, pokušaj preuzimanja zračne luke Merowe i pretvaranja je u zračnu bazu bio je sljedeći korak u njegovom planu. Godinama je Hemedti manevrirao kako bi duplirao arsenal vojske. On je slao pilote na obuku u inozemstvo i tražio nabavu borbenih zrakoplova. Trebao mu je i uzletište. Za sudanske oružane snage to je bila kap koja je prelila čašu.
Mjesecima su vrhovi vojnih snaga uzbunjivali zbog rasta i agresivnosti RSF-a, njegovih inozemnih saveza i njegovih unutarnjih spletki. Plan koji su iznijele Snage slobode i promjene, široka politička koalicija civilnih i pobunjeničkih skupina, za restrukturiranje oružanih snaga bio je još jedna crvena zastavica.
Izuzeo je RSF iz bilo kakve reforme ili podređenosti civilnoj vladi, ostavljajući ga onakvim kakav jest – plemensku, polu-privatnu miliciju kojom upravlja obitelj Dagalo, a koja se ujedno i pretvara u posao, gospodarskog predatora i reketara. Nije bilo govora o njegovoj integraciji u oružane snage, a kamoli o njenom rasformiranju.
Zaprepašćuje kako su međunarodni diplomati koji su predsjedavali takozvanim “tranzicijskim procesom” zamislili da demokraciju može voditi milicija, koja je – u savezu s izoliranim civilnim strankama – trebala nadzirati reformu pravosuđa, vojske i državne službe, izraditi ustav i izborni zakon i dovesti zemlju do demokracije kroz slobodne i poštene izbore.
Ovaj paradoks ima svoje korijene u viziji koju promiču neke političke skupine da političke i vojne reforme (uključujući podređivanje vojske civilnoj vlasti) trebaju prethoditi demokraciji. Opća mudrost u svim takvim slučajevima ide u suprotnom smjeru.
Demokratska vlada, ili barem konsenzualna shema upravljanja, trebala bi prethoditi takvim reformama budući da vladi daje narodni legitimitet potreban za nametanje normi i uvođenje potrebnih velikih promjena.
Demokratizacija također pretpostavlja jedinstvenu, koherentnu i hijerarhijski discipliniranu vojsku. Dva elementa naglašavaju načelo legitimnog monopola fizičke moći. Uz postojanje više vojnih postrojbi, pogotovo kada su neke od njih privatne i baštinske, besmisleno bi bilo govoriti o civilnoj kontroli vojske, a kamoli o demokraciji.
Ako milicije imaju genocidnu povijest i trenutnu grabežljivu praksu te su ogrezle u korupciji, ne može se ni govoriti o poslovičnom eufemizmu "dobre vladavine" koji su usvojile međunarodne agencije za označavanje "prihvatljivog despotizma".
U sadašnjem obliku sudanska vojska ima mnogo problema. Ima autoritarno nasljeđe, a mnogi su njegovi zapovjednici bili upleteni u zlostavljanja. Međutim, ostaje profesionalna jedinica, a njezini službenici prolaze rigoroznu edukaciju i obuku. Vojska se kao tijelo protivila al-Bashirovom autoritarizmu, a bilo je čak i nekoliko pokušaja da se svrgne s vlasti.
Vojska je u cjelini podržala uklanjanje al-Bashira i podržala civilnu tranziciju. Al-Burhanov državni udar u listopadu 2021. imao je veću podršku Hemedtija i njegovih otcijepljenih saveznika Slobode i promjene nego same vojske.
Nasuprot tome, milicija RSF-a ima dugu povijest izravnog angažmana u zločinima. Iako su ga neki civilni akteri prihvatili kao saveznika, ipak je odigrao vodeću ulogu u masakru mirnih prosvjednika 3. lipnja 2019.
Njegovo ponašanje u nedavnom sukobu otkriva kavalirski način na koji je gađao civile i neselektivno granatiranje civilnih područja. Iluzije da genocidna milicija može biti snaga koja će uvesti demokratske promjene nisu se uopće trebale gajiti i sada ih se mora napustiti.
Sadašnji sukobi mogu predstavljati veliku opasnost, ali i priliku za Sudan. Opasnost je da bi RSF mogao pobijediti ili bi borbe mogle završiti u pat poziciji koja bi omogućila miliciji da se pregovorima vrati na poziciju moći. Prilika je da bi RSF mogao biti zauvijek uklonjen s političke scene, što je zadatak koji se nikada ne bi mogao postići pregovorima, pogotovo ne od strane slabe i izolirane "civilne" vlade koja za svoj opstanak ovisi o miliciji.
Jedinstvena i koherentna vojna sila mogla bi se lakše depolitizirati, staviti pod civilnu kontrolu i pretvoriti je u čuvara mira i demokracije.
Važnije je, međutim, jedinstvo i koherentnost civilnih demokratskih snaga. Postojanje suparničkih vojnih jedinica dovodi civilne aktere u iskušenje da izbjegnu potrebne kompromise potrebne za postizanje šireg konsenzusa sa suparnicima u nadi da će savez s vojnim partnerom nametnuti svoj plan.
Na isti način, teška polarizacija među glavnim civilnim političkim akterima dovodi vojsku u iskušenje da igraju jedni protiv drugih. Ako se postigne vojno jedinstvo, to bi moglo potaknuti civilno jedinstvo i olakšati pregovore o tranziciji u dobroj vjeri.
Regionalni i međunarodni posrednici ne smiju postaviti za cilj vraćanje statusa quo ante, već moraju težiti uklanjanju RSF-a iz Khartouma i političkog procesa. To je minimum koji sudanski narod zaslužuje svojim žrtvama.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.