Posljednje što je šef Wagner grupe Jevgenij Prigožin rekao prije nego što je 24. lipnja napustio stožer ruske vojske u Rostovu na Donu je da je njegova demonstracija sile "naelektrizirala" cijelu zemlju. Njegov odlazak iz kompleksa koji su njegovi plaćenici zauzeli ranije tog dana označio je kraj onoga što je predsjednik Vladimir Putin opisao kao "oružanu pobunu".
Prigožinovi postupci doista su “naelektrizirali” naciju, ali možda ne na način na koji je on mislio. U Rusiji je postojao opipljiv strah od vrlo realne perspektive građanskog rata, dok se konvoj Wagnerovih oklopnih vozila toga dana kretao u smjeru Moskve. Manje očita, ali jednako stvarna, bila je prijetnja prekida opskrbe hranom iz siromašnih regija južno od Moskve i drugih velikih naseljenih središta na sjeveru. Na užas Kremlja, opskrba oružjem prve linije u Ukrajini također je bila ugrožena.
Kad se Prigozhin ponovno pojavio dva dana kasnije, ustvrdio je kako je ono što je nazvao "marš pravde" samo prosvjed protiv ruskog vojnog vrha, a ne pokušaj državnog udara. Rekao je da je svojim djelovanjem uspio zaustaviti napore ministarstva obrane da raspusti njegovu privatnu vojsku, koja će se sada preseliti u Bjelorusiju i djelovati pod njezinom jurisdikcijom.
Bez sumnje, Wagnerov marš na Moskvu razotkrio je zjapeće rupe u ruskoj obrani vlastitog teritorija. Da je umjesto Wagnera u ovu vojnu avanturu krenula strana sila, recimo ukrajinska vojska, bez većeg otpora zauzela bi dijelove ruskog teritorija.
Također je razotkrila političke ranjivosti. U svim svojim izjavama Putin je događaje opisao kao pobunu i čin izdaje. Ipak, barem za sada, čini se da će se Prigožin izvući.
Ruske su vlasti odbacile optužbe protiv Wagnerovih pobunjenika, a očito je da će skupina ostati netaknuta. Nekažnjivost Prigožina učinila je da Putin izgleda slabašno.
Ova uočena slabost potaknula je mnoge zapadne komentatore da protumače događaje kao znak skorog pada ruskog predsjednika. Ruski oporbenjak Mihail Hodorkovski otišao je toliko daleko da je podržao pokušaj puča iako ga je organizirala osoba optužena za ratne zločine.
Ali obični Rusi, kao i ruske elite, mogu to vidjeti sasvim drugačije. To ima veze s temeljima Putinova režima koji su mu osigurali dugovječnost.
Glavni razlog podrške ljudi Putinu u posljednja dva desetljeća nije mitska vizija ruske veličine, već vrlo iskren strah od rata koji im dolazi na trijem.
Ovaj strah je bio posebno jak tijekom oba čečenska rata 1990-ih, posebno kada su čečenski borci organizirali napade na ruske gradove. Putinova sposobnost da pokori Čečeniju postala je jedan od glavnih razloga njegove ogromne popularnosti.
Godine 2014. vješto je manipulirao istim strahom – od preokreta i građanskog rata – tijekom revolucije Majdana u Ukrajini. Ruska otvorena i tajna vojna intervencija u Ukrajini pretvorila je stanje ove zemlje u priču o upozorenju za one Ruse koji su možda željeli promjenu režima.
Glavni stup Putinova režima je percipirana odsutnost alternative – nešto što se odražava u poznatom ruskom političkom memu: "Tko drugi ako ne Putin?" Osjećaj iza ove krilatice je da će svaki alternativni vođa biti mnogo gori od sadašnjeg.
Prigožin, sa svojim imidžom ubojitog razbojnika, koji se navodno upušta u prebijanje do smrti ljudi koje smatra izdajicama, primjer je toga.
Važno je razumjeti da unatoč vojnoj agresiji njihove zemlje u Ukrajini, velika većina Rusa još uvijek živi prilično normalnim životom, uživajući životni standard usporediv sa siromašnijim članicama Europske unije.
Prigožinova pobuna možda je nakratko učinila da Putin izgleda slab, ali činjenica da je izbjegnuta vrlo opipljiva prijetnja građanskog rata nadmašuje sve. Umjesto da izazove razočaranje u režim, to bi zapravo moglo okupiti naciju iza predsjednika.
Putin to razumije i zato je pažljivo birao kako će postaviti događaje proteklog vikenda. Njegov narativ ide otprilike ovako: Emocije i ambicije iskvarile su cijenjenog saveznika, Prigožina, koji se okrenuo na zlu stranu – svojevrsnog ruskog Anakina Skywalkera. Naveo je svoje odane vojnike da se pridruže pobuni, ali su snage svjetlosti na kraju pobijedile i mir je ponovno uspostavljen zahvaljujući jedinstvu nacije.
Putin i druge visoke osobe već su sugerirale, bez ikakvih dokaza, da je Prigožin možda djelovao u interesu stranih obavještajnih službi. U ovoj priči, predsjednikovi ustupci pobunjenicima čine ga odgovornim i strpljivim – opreznim da izbjegne nepotrebno krvoproliće i zaštiti civile. Da je postupio drugačije, kaže propagandni narativ, to bi bila pobjeda zapadnih protivnika.
Sve to objašnjava zašto ljudi poput Hodorkovskog navijaju za Prigožinov puč u Rusiji. Umjesto toga, igra se u narativu Kremlja koji Rusiju prikazuje kao opkoljenu utvrdu koja vodi egzistencijalnu bitku s mnogo moćnijim protivnikom, Zapadom.
Putinov režim naravno nije vječan. Prije ili kasnije, past će. Ali mogućnost oružanog sukoba unutar Rusije je ono što produljuje, a ne skraćuje njegov životni vijek.
Njegov režim pokazao je maksimalnu ranjivost u vrijeme mira i vrhunca blagostanja – 2011.-12. kada su Moskvu potresli prosvjedi na Bolotnaji. Sve što se poslije događalo, konkretno rat u Ukrajini, Putinova je reakcija na te događaje.
Katastrofalni poraz u Ukrajini mogao bi naravno ubrzati kraj njegova režima (i možda dovesti nekoga poput Prigožina na vlast). No daleko je vjerojatnije da će dogovoreni kraj rata i naknadno razdoblje mira sa Zapadom stvoriti uvjete za politički napredak u Rusiji.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.