Prema izvješću Međunarodne organizacije za migracije (IOM) Ujedinjenih naroda od 12. travnja, najmanje 441 izbjeglica utopio se u središnjem Sredozemlju između siječnja i ožujka 2023., što je tromjesečje s najsmrtonosnijim tromjesečjem od 2017. “Trajna humanitarna kriza u Središnje Sredozemlje je nepodnošljivo”, rekao je generalni direktor IOM-a António Vitorino odgovarajući na te brojke.
Međutim, mi, zapravo, toleriramo te smrti.
O tome svjedoči i IOM-ova sumorna statistika. Organizacijski Projekt nestalih migranata zabilježio je gotovo 25.000 utapanja u Sredozemnom moru od 2014. Stvarni broj smrtnih slučajeva vjerojatno je puno veći.
Bez obzira na to, europske vlasti nisu poduzele nikakve istinske pokušaje da stvore sigurne i legalne rute za tražitelje azila u Europu. Naprotiv, posljednjih godina došlo je do daljnjih ograničenja azila i kriminalizacije aktivnosti traganja i spašavanja. Štoviše, libijska obalna straža koju financira Europska unija i grčka obalna straža redovito i nezakonito potiskuju izbjegličke brodove koji pokušavaju prijeći Sredozemlje. Sve to čini traženje zaštite u Europi sve opasnijim.
Da je Europa voljna prihvatiti te smrti govore i blage reakcije na izvješća o novim brodolomima i masovnim utapanjima. Osim malog broja humanitaraca i aktivista, rijetko tko prosvjeduje protiv ovih smrti. I osim uobičajenih osuda od strane političkih osoba, jedva da ima ikakvog izražavanja javne žalosti ili bijesa.
Što objašnjava široko rasprostranjeno prihvaćanje europskih vođa i građana da se nebijele izbjeglice utapaju u našem dvorištu?
Umor od suosjećanja?
U 2015., sada već kultna slika beživotnog tijela sirijskog malog djeteta Alana Kurdija kojega je voda izbacila na obalu na turskoj plaži postala je viralna. Slika je potaknula empatiju i solidarnost s izbjeglicama diljem Europe, a politički su čelnici izrazili svoju osobnu tugu i odlučnost da djeluju. Osam godina kasnije, čini se da nam vijesti i slike djece i odraslih koji se utapaju u Sredozemnom moru više ne bodu savjest.
Uobičajeno objašnjenje je umor od suosjećanja: prethodno angažirani građani previše su emocionalno iscrpljeni da bi brinuli ili se osjećamo bespomoćno i nemoćno zbog stalnih vijesti o tragedijama i patnji. Drugi su primijetili da su se europski stavovi prema izbjeglicama promijenili krajem 2015., nakon napada u Parizu i seksualnih napada u Kölnu.
Tijekom prošle godine, položaj izbjeglica na Mediteranu također je bio zasjenjen ratom u Ukrajini i milijunima ukrajinskih izbjeglica koji traže sigurnost i zaštitu.
Međutim, postoje i drugi, temeljniji uzroci koje također moramo prepoznati.
Nisu svi životi jednaki
Moramo priznati da Europljani ne smatraju sve ljudske živote jednako “žalosnima”. To bi moglo biti zato što su dehumanizirani ili redefinirani od žrtava do prijetnji, kao nakon događaja u Parizu i Kölnu.
Međutim, kako tvrdi filozof Judith Butler, pitanje čiji su životi žalosni također je blisko povezano s pitanjem čiji se životi uopće smatraju vrijednima življenja i vrijednima. “Nežaoljiv život je onaj koji se ne može oplakivati jer nikada nije proživio, odnosno nikada se uopće nije računao kao život”, napisala je Butler u svojoj knjizi Frames of War iz 2009. godine. Njezina analiza sugerira da smo počeli tolerirati rutinsko utapanje neeuropskih izbjeglica jer nas njihovi životi i smrti “jednostavno ne dotiču ili se uopće ne doimaju kao životi”.
Također je bitno ne izgubiti iz vida povijest. Tijekom mog terenskog rada u grčkim izbjegličkim kampovima, humanitarni radnici i volonteri često su opisivali europsku graničnu politiku kao kršenje liberalno-demokratske povijesti i ideala kontinenta. S druge strane, mnoge su izbjeglice prikazale rašireno prihvaćanje da se nebijele izbjeglice utapaju ili pate na granici kao znak europskog licemjerja. Kao što je pitao Zekria Farzad, učitelj iz Afganistana koji je osnovao vlastitu školu i humanitarnu organizaciju u kampu Moria: “Gdje su sada životi crnaca važni?”
Iako je pitanje relevantno, moralne kontradikcije i dvostruki standardi su inherentna obilježja europskog liberalizma. Doista, unatoč govoru o slobodi i jednakosti kao univerzalnim vrijednostima, neeuropski migranti uvijek su smatrani prijetnjom "bijelim" europskim nacionalnim državama.
Europske liberalne demokracije oduvijek su smatrale da njihova sloboda i sigurnost ovise o kontroliranju ili isključivanju drugih nebijelaca. To ujedno oblikuje i legitimizira suvremene granične politike, koje je francuski filozof Étienne Balibar opisao kao pokušaj institucionalizacije "europskog apartheida".
Što možemo učiniti?
Ova godina imala je smrtonosan početak za izbjeglice koje prelaze Sredozemno more. Najmanje 600 ljudi umrlo je ili nestalo u Sredozemnom moru u travnju i svibnju dosad, uz visok broj smrtnih slučajeva između siječnja i ožujka. Što možemo učiniti?
IOM-ov Vitorino pozvao je na hitne i učinkovitije operacije potrage i spašavanja pod vodstvom države. U međuvremenu, humanitarne organizacije poput Liječnika bez granica (Liječnici bez granica ili MSF) već dugo potiču europske vlasti da osiguraju siguran i legalan prelazak kopnenih i morskih granica u EU. Obje akcije su važne i zahtijevat će političku mobilizaciju i aktivizam.
Međutim, oni su nedovoljni.
Kako bismo doveli u pitanje normalizaciju smrtnih slučajeva izbjeglica na Sredozemlju, moramo se pozabaviti zašto se na njih gleda kao na one koji manje zaslužuju tugu od smrti bijelih Europljana.
To zahtijeva antirasistički rad. Također bismo trebali preispitati priče koje pričamo i dijelimo o raseljenim osobama. Umjesto da izbjeglice prikazujemo kao žrtve patnje zaglavljene u sadašnjosti, trebali bismo im dati prostora da izraze svoja osobna iskustva gubitka i planove, svoje težnje za budućnost; i više. Njihove priče zaslužuju da ih se čuje; baš kao što njihovi životi zaslužuju biti zaštićeni, a kada su izgubljeni, ožalošćeni.
Rješavanje uzroka
Također moramo promijeniti način na koji rješavamo i reagiramo na masovna utapanja u Sredozemnom moru. Poput Vitorina, mnogi humanitarni akteri ova utapanja opisuju kao "humanitarnu krizu" ili "tragediju". Izbjeglice se vrlo često opisuju i kao “nesretni ljudi” koji su slučajno rođeni u mjestima gdje vladaju sukobi ili siromaštvo. Ovaj jezik prikriva kako su opetovane smrti ljudi koji pokušavaju potražiti bolji život i sigurnost u Europi rezultat demokratske politike koja je bila voljna i stoga ih je moguće izbjeći.
Uvijek moramo pozivati naše izabrane političare na odgovornost. Osim poziva na humanitarne evakuacije ili siguran prolaz, moramo se također mobilizirati za političke i institucionalne promjene, uključujući veću slobodu kretanja i pravednost mobilnosti.
Na kraju, dok je zaštita prava na azil ključna, moramo se pozabaviti strukturalnim i političkim uzrocima koji navode ljude da riskiraju svoje živote za sigurniju i bolju budućnost. Ti uzroci uključuju ratove, sukobe i prirodne katastrofe, ali i takozvane "spore ubojice" poput ekstremnog siromaštva i globalne nejednakosti, klimatskih promjena i nesigurnosti hrane.
Više pozornosti na ove temeljne uzroke trebalo bi nas potaknuti da ispitamo naše povijesne i političke komplikacije kao građani, potrošači i korisnici. To bi nas također moglo navesti da proširimo pravnu definiciju izbjeglice kako bismo uključili ljude koji bježe od ekstremnog siromaštva i klimatskih promjena – ne samo od rata i progona.
Unatoč tome, moramo se suprotstaviti stigmi vezanoj za “ekonomske migrante”. Nema ništa moralno loše u traženju boljeg života u novoj zemlji. Milijuni europskih građana učinili su upravo to kada su emigrirali u Sjedinjene Države između 1820. i 1920. godine.
Tada je to bilo prihvatljivo, a mora biti jednako prihvatljivo i sada.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.