Moj život je slomljen 14. rujna 2014. kada je sirijski režim zarobio mog sina Samera Reda Abdelfattaha.
Samer je imao samo 29 godina kada je pritvoren. Otac troje djece, ljubazan je čovjek pun poštovanja, voljen od svih oko njega. Njegovo najmlađe dijete imalo je samo pet mjeseci kada su Samera odveli od nas.
Nikada neću zaboraviti kad sam se posljednji put čula sa sinom. Otišao je iz našeg doma rano ujutro nakon sabah namaza. Samer je radio kao vozač autobusa i tog je dana prevozio studente s Atariba na sveučilište Mamoun u Aleppu kada je zaustavljen na režimskoj kontrolnoj točki i priveden.
Zadnji put kada smo se čuli sa Samerom još je bio na kontrolnoj točki. Otac ga je nazvao u 11 sati da ga zamoli da pokupi namirnice iz Alepa na putu kući. Samer se ponašao kao da se ništa ne događa, nije imao razloga sumnjati u suprotno.
Nekoliko minuta kasnije primili smo poziv od čovjeka na kontrolnoj točki. Rekao nam je da je Samer priveden. Moj drugi sin je dojurio do kontrolne točke i molio da se Samer pusti, ali njemu je rečeno da ode ili riskira da i njega odvedu. Bilo mu je srceparajuće što je morao ostaviti brata u opasnosti.
U trenutku kad sam čuo vijest da mi je sin pritvoren, srce mi se stisnulo i počeo sam moliti. Od tada nisam prestao moliti. Pokušali smo sve kako bismo osigurali Samerovo oslobađanje, ali vojni dužnosnici nam opetovano govore da ne znaju zašto je Samer odveden i da moramo čekati.
Samera nema već osam i pol godina. Iako ne možemo biti sigurni da je živ, srce mi govori da jest.
Ramazan je posebno teško razdoblje za našu obitelj – ispunjena sam gorko-slatkim sjećanjima na Samera. Naše zajedničko vrijeme uvijek je bilo veselo, jer je imao smisla za pričanje viceva i podizanje raspoloženja svima.
Jedna od njegovih najdražih stvari u vezi Ramazana bilo je okupljanje za iftarskom trpezom s našom obitelji. Često bi me zamolio da mu pripremim bilo koje jelo s krilima koja mogu letjeti, a smijali smo se njegovoj ljubavi prema piletini na žaru.
Samer je također bio sladokusac i obožavao je knafeh, iako je uvijek bio ljubazan kad sam pravila druge slastice i govorio da su divne.
Bio je istinski ljubazna osoba, a njegovo odsustvo je ostavilo prazninu za našim iftarskim stolom. Kako bih odala počast Sameru, pripremam njegova omiljena jela i izdvajam njegov dio za donaciju onima kojima je potrebna.
Prije četiri mjeseca primili smo vijesti od bivšeg zatvorenika iz Darae koji je nedavno oslobođen iz zatvora Sednaya – najozloglašenijeg pritvorskog centra u Siriji. Rekao nam je da Samera tamo drže u podzemnoj ćeliji. Rekao je da mu je Samer rekao imena supruge i dvoje starije djece, a da je zaboravio ime svog najmlađeg djeteta. Pitam se što su ta čudovišta učinila mom sinu u tamnicama al-Asadovog režima da bi zaboravio ime vlastitog sina.
Vijest da je možda živ dala mi je malo nade. Zajedno s tisućama majki čija su djeca prisilno nestala ili zatočena, ja čekam da moje dijete bude pušteno. Prije dvije i pol godine pridružila sam se Families for Freedom , pokretu sirijskih obitelji pod vodstvom žena koje se zalažu za slobodu svih nestalih sinova i kćeri Sirije, jer sam htjela pronaći solidarnost u svojoj borbi.
S preko 100.000 zatočenih i nestalih osoba u Siriji, znao sam da nisam sam. Naš cilj kao pokreta je skrenuti pozornost na naše voljene koji su nestali i neumorno se boriti za njihovu slobodu.
Želimo da naši najmiliji znaju da činimo sve što je u našoj moći da ih vratimo i pozivamo međunarodnu zajednicu da nas podrži da izvršimo pritisak na sirijsku vladu da oslobodi sve zatvorenike. Jedna od stvari na koju pozivamo je da Ujedinjeni narodi uspostave neovisnu i međunarodnu instituciju koja će pomoći obiteljima poput naše da saznaju gdje se nalaze njihovi najmiliji.
Ponovno vidjeti svog sina na slobodi ponekad se čini kao daleki san, ali vijesti o povremenim puštanjima drže me u nadi da ću jednog dana primiti poziv ili pokucati na vrata i da će to biti on.
Svaki dan želim da se vrati, želim da ga mogu vidjeti i razgovarati s njim.
Dragi moj sine Samer, bio bi ponosan na svoju djecu; odrastaju u dobre mladiće, baš poput vas. Uspomena na tebe uvijek ostaje sa mnom. Dajem zekat u tvoje ime, nadajući se da će te Bog zaštititi i vratiti nam zdravog. Nastavit ću se boriti za tebe.
Dok slavimo još jedan Bajram bez njega, prisjećam se njegovog odsustva i čeznem za njegovim šalama i toplim prisustvom. Moja odlučnost da ga ponovno vidim drži me i neću prestati boriti se dok on i svi zatvorenici u Siriji ne budu oslobođeni.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.