Dana 27. ožujka, 40 muškaraca je poginulo u požaru u centru za pritvor migranata u Ciudad Juárezu u Meksiku, odmah preko granice s El Pasom u Teksasu. Žrtve su bile iz Kolumbije, Ekvadora, Salvadora, Gvatemale, Hondurasa i Venezuele.
Poput mnogih tisuća tražitelja utočišta iz cijelog svijeta, bili su zatvoreni u Meksiku zbog zločina težnje za boljim životom u Sjedinjenim Državama – što prisiljava njihovog južnog susjeda da djeluje kao zamjenik čuvara vrata i protivnik migranata.
Stigao sam u Ciudad Juárez 10 dana nakon požara. Ispred pougljenjene fasade zatočeničkog centra podignut je oltar sa svijećama, cvijećem i portretima pokojnika. Tamo sam razgovarao s mladim Venezuelancem koji je izgubio prijatelja u požaru i koji je od tada kampirao na hladnoći pokraj svetišta.
Izvadivši svoj pohabani telefon, pokazao mi je TikTok posvetu svom prijatelju – čovjeku sa širokim osmijehom i malim sinom u Venezueli – kao i niz fotografija goluba koji je nedavno došao odati počast pred oltar. Slike ptice potaknule su mog sugovornika na nježno razmišljanje: “One su tako nježna stvorenja.”
Prema službenom narativu, krivica za požar u Ciudad Juárezu leži prije svega na pojedinačnim zatočenicima koji su zapalili svoje madrace u nadi da će biti oslobođeni – što je možda naizgled nepromišljen čin, ako se ne uzme u obzir da su ti ljudi bili već nastanjen u obliku pakla čak i prije dodavanja doslovnog plamena.
S obzirom da sam i sam bio nakratko zatvoren u pritvorskom centru za migrante u Meksiku – gdje su mnogi ljudi držani u neodređenom limbu koji je jednak psihičkoj torturi – mogu posvjedočiti krajoliku krajnjeg očaja, kao i nedostatku odgovarajuće hrane i vode koje navodi brojni zatočenici Ciudad Juáreza.
U jednom trenutku tijekom mog boravka u ozloglašenom zatvoru Siglo XXI u južnoj meksičkoj državi Chiapas – Juárezovom suprotstavljenom kraju u smislu meksičkog područja dužnosti provođenja granica SAD-a – nije bila dostupna ni kap pitke vode za stotine nas zatočenih u ženski dio. Tek nakon dugotrajnih pregovora s policajkom koja je čuvala metalna vrata ogradice dopušteno mi je proći kroz njih dovoljno dugo da podignem posudu s vodom od 20 litara na bok i odnesem je natrag unutra.
Ponekad, međutim, očaj može biti zapaljiv. A u Ciudad Juárezu, krivnja za požar u pritvorskom centru na kraju se proteže daleko dalje od zaštitara i meksičkih imigracijskih vlasti koji su spontano odlučili da je bolje pustiti sve da umru umjesto otvaranja vrata ćelija.
Na kraju dana, bio je to pakao napravljen u SAD-u, i to ne samo zato što SAD obvezuje Meksiko da obavlja svoj prljavi posao protiv migracija – funkciju koju je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador svesrdno prihvatio čak i dok se pretvarao da nekako prkositi vladi SAD-a.
Washington se dugo specijalizirao u nanošenju đavolskih muka ostatku svijeta, bilo u obliku bombaških kampanja, ekonomske katastrofe, potpore desničarskim režimima i odreda smrti – ili bilo koje kombinacije navedenog, kao što bi trebali Središnji i Južni Amerikanci znati.
Doista, upravo ta povijest potiče značajan dio migracija prema SAD-u.
I dok požar u Ciudad Juárezu sasvim eksplicitno evocira podzemlje, cijeli posao s traženjem azila u SAD-u prilično je paklen.
Otputovao sam u Ciudad Juárez 6. travnja kako bih se ponovno susreo sa skupinom mladih kolumbijskih i venezuelanskih muškaraca koje sam upoznao u veljači u Panami kad su izašli iz mrtvaca posutog džungle poznatog kao Darién Gap – koji se na španjolskom često naziva el infierno verde ili "zeleni pakao".
Ostali smo u stalnom kontaktu preko WhatsApp-a više od mjesec dana dok su navigirali ostatkom Srednje Amerike i Meksika, neprestano pritvarani, iznuđivani i pljačkani – što je sve normalno u potrazi za utočištem. A ipak su zadržali gracioznost i pribranost daleko iznad mojih vlastitih sposobnosti, kao što se vidi u mnoštvu WhatsApp poruka koje su me molile da prestanem paliti u njihovo ime jer je to loše za moje zdravlje.
Dogovorili smo se sastati u Ciudad Juárezu, do kojeg su stigli nakon četiri dana putovanja na takozvanom " vlaku smrti ", a do kojeg sam ja stigao nakon dva sata leta iz Mexico Cityja – kao što je privilegija posjedovanja putovnice iz vrlo zemlja za koju su moji prijatelji riskirali svoje živote da stignu.
U stvarnosti, njihova vlastita verzija “američkog sna” podrazumijevala je ne toliko posjedovanje otmjenog automobila ili kuće, već rad 24 sata dnevno, ako je moguće, kako bi poslali novac svojim obiteljima u domovinu.
S obzirom na dosadašnje rezultate SAD-a u pustošenju iu Kolumbiji iu Venezueli, čini se da to nije previše za tražiti.
Naše ponovno okupljanje u Ciudad Juárezu sastojalo se od konzumiranja puno piva, plesanja uz kolumbijsku glazbu i sudjelovanja u vrsti zagrljaja zbog kojih pomislite da zapravo postoji smisao postojanja.
Iako su moji prijatelji u više navrata pokušavali podnijeti zahtjev za legalan ulazak u SAD – putem obavezne aplikacije CBP One , koja je više-manje namjerno potpuno nefunkcionalna – njihov opći nedostatak sredstava i drugi čimbenici natjerali su ih da organiziraju “ilegalni” prelazak granice u El Paso 8. travnja.
Te sam noći primio vijest putem WhatsAppa: "Mama, pritvorili su nas" – "oni" su naravno bili američko imigracijsko osoblje.
I dok SAD nastavlja stvarati mnogo više krugova pakla nego što je Dante Alighieri ikada mogao zamisliti, golubova barem još ima.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.