Prošlo je više od godinu dana otkako je Rusija pokrenula potpunu invaziju na Ukrajinu. Rat je ubio i ranio stotine tisuća civila i vojnika i razorio zemlju. Posljednjih mjeseci, međutim, bilo je malo pomaka na prvoj crti i promatrači sve više govore o zastoju i potrebi da se krene prema razgovorima između Moskve i Kijeva.
Iako su obje strane rekle da su spremne za pregovore, tek trebaju sjesti kako bi razgovarali o miru. Dok međunarodna zajednica razmišlja o tome kako pokrenuti ovaj proces, važno je zapamtiti da se mir može postići samo ako se Ukrajina i Rusija osjećaju sigurnima. Oboje. Ni jedan od njih.
Obje zemlje su potpisnice Povelje o europskoj sigurnosti usvojene 1999. godine na 6. summitu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Istanbulu. Članak II dokumenta potvrđuje pravo svake države da uspostavi vlastitu sigurnost kroz saveze i ugovore, te propisuje da treba postojati međusobno poštivanje takvih dogovora.
Jasno je da se sigurnosne paradigme Ukrajine i Rusije danas ne mogu lako pomiriti, ali to ne znači da je nemoguće smisliti dogovor na koji bi obje strane pristale, posebno onaj koji uključuje jamstva drugih sila.
Sjedinjene Države bile su nezamjenjive za sigurnost i neovisnost Ukrajine, ali njihova predanost neće potrajati. Washington je nedavno signalizirao da je suprotstavljanje ruskom ekspanzionizmu u Ukrajini i drugdje sporedna stvar i da je Kina njegova glavna preokupacija.
Stoga sigurnosno jamstvo za Ukrajinu mora ponuditi Europska unija, čiji su ekonomski i sigurnosni interesi u pitanju u ovom sukobu. Ukrajina će možda više voljeti imati posla s Amerikancima, ali će prije ili kasnije shvatiti da su joj europski susjedi daleko stabilniji saveznici.
Europljani mogu jamčiti ukrajinsku sigurnost oživljavanjem ranijih planova za Europsku obrambenu zajednicu (EDC) koje su 1952. godine iznijele zemlje Beneluksa – uključujući Francusku, Italiju i Zapadnu Njemačku – kako bi odgovorile na sovjetsku vojnu prijetnju.
Odbačena je kad je ratifikacija propala u francuskom parlamentu, no danas je malo vjerojatno da bi Pariz blokirao takvu inicijativu.
EDC bi mogao stacionirati snage unutar Ukrajine kako bi jamstvo učinio vjerodostojnim. Na taj bi se način Europljani suprotstavili tvrdnji Rusije da djeluje u samoobrani od NATO-a u Ukrajini.
Konvencionalne europske snage bile bi dovoljno jake da se suprotstave ruskoj prijetnji pod uvjetom da zemlje članice EU-a provode trenutne planove za jačanje obrambenih sposobnosti i da ne postanu žrtve želje da je svijet mirno mjesto.
Problem s ovim aranžmanom može biti suzbijanje ruske nuklearne prijetnje. Postoje dva načina za kvadriranje tog kruga.
Prvo, ruski napad na Ukrajinu mogao bi se odvratiti jednostavnom prisutnošću EDC trupa. Dolazili bi iz zemalja koje su članice NATO-a. Iako nije jasno može li se u ovoj situaciji aktivirati članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora koji definira kolektivnu obranu, strateška dvosmislenost koju stvara može biti dovoljna da odvrati ruski napad.
Drugo, francusko nuklearno oružje također bi se moglo koristiti kao sredstvo odvraćanja. Francuski predsjednik Emmanuel Macron već je naznačio da Pariz razmišlja o igranju uloge u kolektivnoj sigurnosti Europe kroz svoj nuklearni arsenal.
Ideje o multilateralizaciji nuklearnog odvraćanja su se pojavljivale i prije. Početkom 1960-ih SAD je predložio multilateralnu nuklearnu flotu NATO-a poznatu kao Multilateralne snage.
Francuski nuklearni arsenal nije dovoljno diverzificiran da odgovori na ruske nuklearne prijetnje i njegovo dovođenje na tu razinu zahtijevalo bi vrijeme i novac. Dakle, francusko nuklearno oružje koje bi zamijenilo američki arsenal kao nuklearno sredstvo odvraćanja Rusije u Europi bilo bi dugoročno jedino izvodljivo rješenje.
Uspostavljanje sigurnosnog jamstva za Rusiju vjerojatno će pasti na Kinu. Peking neprestano izjavljuje da "ukrajinska kriza nije ono što želimo vidjeti". Ono što vjerojatno želi vidjeti je da ruski predsjednik Vladimir Putin nije ni gubitnik ni pobjednik.
Kina nije zainteresirana za ishod koji bi pomogao Rusiji, njezinom najvećem suparniku u središnjoj Aziji, da ojača, niti želi vidjeti pad Putinova režima, budući da bi njegov pad mogao posijati sumnje u stabilnost autokratskih režima.
Putin je u ožujku, nakon što je ugostio kineskog predsjednika Xi Jinpinga, rekao da Rusija i Kina ne stvaraju vojni savez. To je zato što ruskom predsjedniku ne treba. On samo treba znati da je njegov opstanak i opstanak njegovog režima ključni kineski interes – to mu je dovoljno sigurnosno jamstvo.
Ali izgledi da će Rusija ozbiljno pregovarati o miru sve dok uočava razumijevanje Kine za njezin stav su daleki. Zato, ako Peking ozbiljno misli da “ne želi vidjeti” nastavak ukrajinske krize, morat će pokazati Moskvi granice svojih sigurnosnih jamstava.
To može učiniti jednostavnom promjenom svoje retorike i guranjem ideje da je Rusija ta koja blokira mirovni sporazum. To bi svakako potkopalo globalne simpatije prema Moskvi, oduzevši joj jedan od aduta.
Putin će se, naravno, vjerojatno oduprijeti mirovnim pregovorima bez jasne pobjede u Ukrajini jer smatra da je domaći trošak previsok. Nakon što je proveo više od godinu dana govoreći ruskom narodu da vodi "vojnu operaciju" kako bi oslobodio Ukrajinu od "nacista" i zaustavio "genocid" nad govornicima ruskog jezika u zemlji, mogli bi početi postavljati pitanja ako on naglo prekine kampanju pregovarati s onima koje je nazvao “nacistima”.
Xi bi možda mogao pomoći Putinu u ovoj dilemi, ukazujući na retoričke akrobacije kojima je jedan od njegovih prethodnika, Deng Xiaoping, morao pribjeći, nakon što je 1979. kineski napad na Vijetnam odbio vijetnamska vojska prekaljena u bitkama. “Vijetnam je dobio lekciju”, rekao je tada Xiaoping, a Putin bi se mogao složiti i danas: “Ukrajina je dobila lekciju.”
Kraj rata u Ukrajini neizbježno će uključiti Rusiju da se pomiri s time da je nacionalna država. Putin i ruski narod morat će prihvatiti da su Carsko Carstvo i Sovjetski Savez ograničeni na povijest i da se ne mogu uskrsnuti.
Zapad će, sa svoje strane, morati raditi na preokretanju globalnih percepcija o tome tko je kriv za sukob. U protivnom će rasti sumnja da su SAD i EU iskoristili Ukrajinu za ostvarenje vlastitih interesa, što će ih dodatno izolirati.
SAD također treba paziti da ne klasificiraju mogući kinesko-ruski "sabor" kao pokušaj narušavanja globalnog poretka i kao veliku prijetnju svojim interesima. Ako se to dogodi, ostatak svijeta bi mogao očvrsnuti svoje uvjerenje da je NATO spreman na sukob s Rusijom i na kraju s Kinom.
Iako će uspostava sigurnosnih jamstava za Ukrajinu i Rusiju nedvojbeno biti izazovna, to je jedini način da se ovaj sukob okonča. Život u dugotrajnom ratu neprimaman je za sve strane. I koliko god se bojao uspona Kine, Zapad će morati prihvatiti svoju ulogu u guranju mira u Ukrajini. U protivnom bi riskirala zapadanje u sve dublju izolaciju od ostatka svijeta.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.